Tekst objavljen na američkom portalu “peacefare.net”
Crna Gora, ratni zločinac i evropske integracije
Piše: Miodrag Vlahović, nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore
Smrt osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića zatekla je Crnu Goru – kako kažu zvaničnici iz Brisela i ponavljaju predstavnici vladajuće većine u Crnoj Gori – u završnoj fazi približavanja članstvu u EU.
Optimizam zvanične Podgorice je toliko izražen, da je predsjednik crnogorske Skupštine Andrija Mandić – sa istorijom trodecenijske podrške Miloševiću i Putinu – u nastupu žalosti za Bosanskim kasapinom, izjavio saučešće porodici preminulog. Njegov primjer slijedili su mnogi iz vladajućih struktura, otkrivajući svoje iskrenu podršku zločinačkoj politici u kojoj je Mladić bio egzekutor srebreničkog genocida. Ali, većina funkcionera aktuelne Vlade Crne Gore ne priznaje što se dogodilo u Srebrenici.
Reakcija EU
Postupci režima Aleksandra Vučića – koji organizuje sahranu i prateće komemorativne aktivnosti, slaveći tog “branitelja Srba” – zaokupili su pažnju Brisela. Komesarka Kos je otkazala najavljenu posjetu Beogradu. (Tu će se, vjerovatno, završiti reakcija EU. Srpska prodaja oružja Ukrajini ima svoju cijenu – i posljedice.)
Ali – povodom Crne Gore – Brisel ćuti.
Opoziciona DPS je pokrenula inicijativu za smjenu Mandića, koji se još uvijek diči titulom četničkog vojvode. Ona, međutim, ne može imati većinu u Parlamentu jer je zvanično vodeća partija Vlade – PES premijera Spajića – ne želi da podrži.
Zato se Crna Gora nalazi u ambivalentnoj situaciji: s jedne strane kretanje prema EU se odvija ubrzanim ritmom, dok se, istovremeno, degradiraju i urušavaju principi i vrijednosti demokratskog i građanskog društva.
Na pitanje da li izraziti (i dokazani!) anti-Evropljani mogu voditi Crnu Goru u Evropu – zvanični briselska administracija nema odgovora. To jest – nema želju da ga saopšti. “Business as usual” je zvanični odnos, koji potencira zatvaranje pregovaračkih poglavlja i ambiciozni program ubrzanog prilagođavanja zakonskog okvira evropskim standardima. “Crna Gora je front-runner” – i postoji nepisana obaveza na optimizam.
Do kada ta “idila” može trajati – ostaje da se vidi.
Tri izazova
Tri su glavna iskušenja/problema, koji se ne mogu ignorisati:
Prvi je nesaglasje između proklamovanih i stvarnih ciljeva vladajuće većine. Gledamo sa strane – to je opasnost od “trojanskih konja” u EU, koju Evropljani ne mogu prenebreći, ne samo zbog iskustva sa Viktorom Orbanom. Gledano iz Crne Gore, to je ubrzano “posrbljavanje” crnogorskog društva – od politike do kulture, od obrazovanja do ideološko/političkih odluka vlasti.
Prevedeno na jezik razumljiv zapadnim prijateljima: u crnogorskoj Vladi nema niti jednog etničkog Crnogorca, a politika vladajućih partija je pod snažnim i presudnim uticajem Crkve Srbije, koja brutalno i bez ograda negira crnogorski nacionalni identitet i državnost i koja se u Crnoj Gori ponaša kao okupatorska vlast.
Drugi problem je kompleksni odnos sa Republikom Hrvatskom, sa kojom Crna Gora ima neriješeno pitanje granice na kopnu i na moru, ali i čitav niz za Podgoricu neprijatnih problema, nastalih tokom i poslije agresije na Dubrovnik iz 1991/92, u kojoj je Crna Gora imala ulogu dobrovoljnog taoca nacionalističke politike Miloševićeve Srbije.
Aktuelna vlast u Crnoj Gori vidi sve susjede (osim Srbije, naravno!), a naročito Hrvatsku, kao istorijske oponente, pa je bilo kakvo “popuštanje” prema Zagrebu za njih isključeno. Situacija je prosta: zagovornici i učesnici ratova na prostoru bivše Jugoslavije (na strani Srbije) – ne mogu biti promoteri mirnih i civilizovanih rješenja sa hrvatskom stranom.
Takva pozicija vlasti u Crnoj Gori je negacija njihovog zvaničnog evropskog usmjerenja. Da bi Crna Gora postala članica EU, za to mora glasati i Hrvatska.
Na kraju, treće, postoji vrlo kompleksna situacija u samoj EU u vezi načina, tempa i pravila pod kojima će doći do uključenja novih članica. U novim idejama – logično – prednjače Francuska i Njemačka.
Pod znakom pitanja je pravo veta od strane novih članica, ali i mehanizam pristupanja. EU ne misli samo na Zapadni Balkan, već i na svoje “istočno predgrađe” – Ukrajinu i Moldaviju.
Svrha usiljenog optimizma
Sve to mnogo ne uzbuđuje premijera Spajića i spikera Mandića – osim lakonskog odbijanja tih ideja, nema ni rasprave među političarima i analitičarima, ne samo Vladinim.
Zato Crna Gora danas lebdi između usiljenog optimizma i hrpe teških i opterećujućih problema.
Umjesto ozbiljnih upita i analiza – i u Briselu i u Podgorici – imamo novu varijantu čuvene Kunderine “Šale”: “Optimizam je opijum za narod”.
Zato nas i naši američki prijatelji, koji imaju želje i interesa da se bave Evropom i njenim proširenjem – suočeni sa ekstremnom varijantom zvaničnog optimizma kod kuće – mogu, nadamo se, bolje razumjeti.
Ako su političke strukture Srbije ikada negirale učešće u ratu u bivšoj Jugoslaviji, te učešće u genocidu i etničkom čišćenju, ovom sahranom sa državnim počastima presuđenom genjocidnom ratnom zlikovcu i kasapinu su definitivno priznali da stoje iza svega!
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].