Mrtvica 

Komentar 

Mrtvica 

Piše: Miodrag Vlahović 

Da prvo objasnimo naslov, za one koji nisu učili da plivaju u brzacima naših rijeka.

Mrtvica je – osim naše, crnogorske rijeke i divnog kanjona – riječ za stajaću vodu, dakle onu koja se ne kreće. Riječ pamtim od najranijeg djetinjstva, od očevog ujaka Sreta Šoškića, prvoborca, inače strastvenog lovca i ribolovca, koji me je vodio na pecanje, na Lim i na meandre Luče, i u “lov” po brdima našeg Zeletina …

Mrtvica se danas čini najpreciznijom metaforom za stanje duha i nedostatak novih ideja na onom polu crnogorske politike koju obično zovemo građanskim i crnogorskim , a često i (sada već sasvim neprecizno i istorijski prevaziđeno) – “suverenističkim”.

Tamo se, na planu ideja, novih projekcija i političkih platformi, već šestu godinu poslije Avgusta, ne dešava ništa. Niti ima naznaka da će se dogoditi. Mrtvica jedna tužna.

(Istina je – da ne zaboravimo – takvo stanje je postojalo i godinama prije gubitka vlasti DPS i saveznika. Niko o tome nije mislio, a vrlo rijetki glasovi kritike su ignorisani ohološću usidrenih i užirenih vlastodržaca …)

Odbačene su, sa mješavinom neznanja i lakomislenosti, ali i sujete i odbojnosti prema “nepotrebnom talasanju”, ideje o potrebi koncipiranja novog nacionalnog, to jest državnog programa.

Ideja o okupljanju crnogorskih političara, analitičara i intelektualaca zamrla je poslije prvog skupa, prije tri mjeseca, uprkos izričitim stavu onoga koji je sazvao sastanak da mu “funkcija” prestaje na samom sastanku, jer bi naredni trebalo da sazove neko od petnaestak učesnika. Nije bilo novog poziva, niti će ga biti.

(Prvaci najveće opozicione stranke su tada ljutito reagovali, čak. Iako su tri funkcionera iz vrha te stranke našlo razloge da se ne odazovu pozivu, ostala je interpretacija jednog od njih kako je sastanak bio “napad na DPS”, što je, da prostite, budalaština. Ali, sve su ovce na broju – neće više biti sastanaka.)

Zato je bilo śednika kod jedne od para-političkih organizacija – istina vrlo selektivnih, bez pozivanja baš onih koji govore o potrebi nove strateške političke platforme … Crnogorci i politika!

Posebno je, s druge strane, ignorisana pomenuta metafora o potrebi novih, mlađih i agilnijih “mladocrnogoraca”. Ne treba, valjda, objašnjavati odakle dolazi taj termin i za što može biti simbol: Crnoj Gori je potrebna nova, moderna politička ideja. I potrebni su, naravno, njeni nosioci.

Umjesto toga – uz izvinjenje zbog ponavljanja te proste i očevidne istine – crnogorska opoziciona scena (a i njoj sklonih i povezanih “najcrnogorskijih” crnogorskih medija i pripadajućih i intelektualaca/“intelektualaca”) se nalazi u agregatnom stanju čekanja da ih neko, konačno, vrati u vlast. A taj Godo obično ne dođe, kao što znamo.

Za to vrijeme, na drugoj strani političkog spektruma, četnički vojvoda Mandić – iz povoda i razloga o kojima još ne možemo suditi sa izvjesnošću – predlaže novi politički dijalog i novu varijantu tzv. “narodnog pomirenja”.

Mandićev sukob sa A. Vučićem – fingirani ili stvarni – je dobra platforma za promovisanje nove uloge – one koja se tiče predvodnika evropskih integracija.

To je, još uvijek, bar u sâmoj Crnoj Gori, politički apsurd i manje ili više uspješna politička obmana. Ili prevara.

Tetošenje Mandića od strane evropskih zvaničnika i službenika (komesarka Kos i ambasador Satler su tu najmanje bitni) očigledno postoji i ne može biti ignorisano. To je politička činjenica koja se više ne može prenebreći. (Sasvim je drugo pitanje koliko je ona korektna i održiva.)

Zato crnogorska opozicija i intelektualci (koliko god da ih ima u “voznom stanju”) treba da odgovore Mandiću.

Naravno, za to bi bilo potrebno da izađu iz mrtvice bezidejnosti, pisanja jednog te istog teksta i dosadnih i inferiornih napada ad hominem.

Za početak bi, možda, mogli da pozovu predsjednika Skupštine da, svojim prepoznatljivim uticajem na Javnom medijskom servisu (RTCG) omogući učešće i onih koji su tamo zabranjeni. Nezakoniti direktor Raonić ne može biti promoter dijaloga na koji poziva Mandić.

Taj (prvi) korak bi Mandićeve pozive učinio bar minimalno uvjerljivim.

Za njegov obračun/“obračun” sa Vučićem mu ne možemo pomoći: sam trideset i kusur godina padao, sam se ubio!

A crnogorskoj opoziciji nećemo davati savjete. Onoga koji sve zna – nemate čemu naučiti. To se mora drugim sredstvima.

Mladocrnogorci će to, jednog dana, neizbježno!