SJEĆANJE:  NOVSKI MIRISI

SJEĆANJE:  NOVSKI MIRISI

Piše: Željko Rutović

Bile su to divne godine kada je Herceg Novi disao punim plućima, šireći kosmopolitske grudi gostoprimstva tog mirisnog parčeta Jadrana. Bijahu to  duhovna, kulturološka, civilizacijska, estetska, umjetnička pluća širine, vrijednosti i najšireg smisla.
Sedamdesete i osamdesete prošlog vijeka.
U velikoj i lijepoj državi SFRJ. Godine u kojima je sve mirisalo. Slikarska Staniceva platna, Džumhurove karikature i reportaže, Lalićevi romani, književni zapisi Dusana Kostića, šetnje Iva Andriča, povremeni ali značajni i upečatljivi boravci Stevana Raičkovića, Radovana Zogovića, Maka Dizdara, Radonje Vešovića…

Vrijeme u kome je i gradska novska pijaca, nalik mimozi, imala svoju mirisnu aromu. Složićemo se  da su na svim meridijanima pijace ti značajni biljezi gradske kulture u kojima su učitani godovi prošlosti. Vrijeme je to u kom su novsku pijacu “držale” uzorite gospođe  Konavljanke. Dolazile bi u tačno  vrijeme u identitetsko ukorijenjenoj, tradicionalnoj nošnji, sa uštirkanim bijelim maramama uvijenim u neku vrstu toke, uz obavezne minđuše i pojas oko struka izvezen tradicionalnim konavoskim vezom.

Zahvaljujući sindikalnom turizmu  nikšićke Zeljezare “Boris Kidrič,” te boravku u hotelu „Metalurg“ u Igalu, sjećanja vode do tih divnih dalekih mirisa. Otišao bih sa ocem do te pijace, po dobru lozovu rakiju i još po nešto od bogatih delicija iz Konavala ,i tako to bude, ne idete u trgovinu samo radi nje, već i da ” kupite ” trajna sjećanja koja ostaju velikim socijalnim kapitalom.

Konavli, ta opština Dubrovačko – neretvanske  županije, na dvadeset i neki kilometar od Herceg  Novog, dobiće tih godina auru nekog velikog izloga, sa kojeg su naša čula kušala najbolje proizvode. Bijahu Konavli sinonim, brend, za mjeru kvaliteta i izvrsnosti u najboljem značenju te riječi. Razne delicije umivene mediteranskim vazduhom, rasle na toj morskoj pjeni, bijahu rado viđene i tražene od redovnih mušterija, domaćih i stranih, na toj pijaci.

Te divne, drage gospođe Konavljanke davahu neku posebnu notu tim pijačnim danima. Kao ritual, kao platno koje se u pokretu slika, kao melodija mora koja se ispod glasa pjevuši.

Zbirka sjećanja. Arhiv uspomena koji je Konavle ostavilo u najljepšoj slici mjesta, ljudi i domaćih  proizvoda.

I svaki miris, pokret i gest bijaše kao sa Stanićevog platna ili pripovijetke Iva Andrića, ili pak reportaže Zukove. Sve nekako u lepršavo magičnom pokretu, gdje se ne zna gdje prestaje pijaca  a počinje osobena melodika narečja, ili opet igrokaz etno baštine. Idealan predložak za dokumentaristiku filmskog zapisa koji je Herceg Novom davao ” to nešto” što nužno ne mora ni imati ime. Iz višeznačnosti multikulturološkog  smisla stasava i traje sjećanje posebne dimenzije vremena i prostora.