Beograd na Ćacilendu

Beograd na Ćacilendu

Piše: Slavko Mandić

Za Beograd, za Beograd, zvonilo je proplancima Srbije, dok se onovremeni autobus prestižne firme Krstić probijao zemljanim putevima ka zbornom mjestu vrhovnog opijata nacije, obučenog u svečani veštit koji košta koliko dvomjesečna primanja bar prva dva reda odabranog patriotskog zbora. Znoj od kasnog junskog sunca čistili su mu specijalni roboti opremljeni najnovijim kineskim softverima, obučeni u narodnu nošnju, koji su poskakivali uz laki tanc moravca kome, po sopstvenom kazivanju, vrhovnik nije premnogo vičan. Što se viđelo na sceni, kad je htio folklornom demonstracijom malo da opušti zategnute strune istorijskog refrena koji se približavao Beogradu na Ćacilendu.
Poj se gubio i vrćao kako su gume autobusa firme Krstić uranjale i izranjale kroz ljepote srbijanske geografije, ali je on čuo taj potonji stih dvojca koji mu je poručivao:
Nesrećnik sam od malena
od sve muke pesme pevam
voleo bih, majko mila
da sve ovo samo snevam
joj, joj, joj, joj

Avioni, kamioni, traktori, autobusi gradskih preduzeća, turističkih organizacija, škola, sportskih kolektiva, brodovi, vozovi  u svim pravcima đe još nijesu iz šina iskočili, dronovi i SNS roboti upregnuti su u zaštitni sistem prvoga ćacija Srbije. Peklo se meso. Pržile  su se priganice i trpao parizer u raspukle vekne od po kile, namazane margarinom kome je, kako obojeni revolucionari zlobno zbore, odavno istekao rok trajanja. A i da jeste, što bi to smetalo plaćenim patriotama. Koji su došli od kojekuda da se sretnu sa svijetlima velegrada, napune izgladnjele drobove i napiju se jeftinih napitaka. Uz to kane i dnevnica, koja za tamošnje prilike nije mala.

Došli su mu svi po spisku. Sa svih strana. Sve isti likovi. Jedan na drugoga liči. Originali, nema što. Ta raznovrsnost istoga oduševljavala je vrhovnika. Bili su tu i obavezni gaulajteri, bahati demonstratori sile iz podružnih odjeljenja, koji su obavezan primjer za podizanje raspoloženja apsolutnog gospodara. Sve je skoro na svom mjestu. A ono najvažnije nalazilo se na trpezama raspoređenim duž ćaćilend trase kojom su se p(r)ozvani kretali. Sa obaveznom ikonografijom i likom vožda, zastavom, transparentom, glasom najčešće bez stasa. Treba zaraditi dnevnicu, i uz nju zafatiti što se može još.
Oko Ćecilenda neopisiva gužva. Dok jedni veličaju vrhovnika uličnim reporterima direktno u mikrofon, zboeći da takvoga majka nije rađala i da je takav spasenje za cio svijet, pratnja pored njih otvara cegere, kese, torbe, planinske rance, rusake.  Uzima se s obje ruke i trpaju unutra priganice, hamburgeri, ćevapi, pljeskavice, kobasice, koliko god  se može. Treba se vrnut doma. Dug je put a glad ne pita. Nije zgorega koji sendvič doma donijet. Da đeca imaju parizera, ljeba i pamidore, bar za nekoliko dana narednih. Ima i sokova i keksova. Puno srce puni najčešće gladne oči.
Koju uru poslije raskošne ćaćilend akademije, đe je od svake rase predstavnik vrste koji oće da uči, razmicala se kolona poklonika. Za njima je ostajala očekivana gomila smeća koja je ostala kao zaostavšina beogradskim komunalcima, naćeranim da se dive zadivljujućem i aplaudiraju mu do besvijesti.

Pa što? Velika važnost. Najbitnije je zadovoljstvo  gazde praćeno  trubačima, pEvačima, i pEvaljkama, lukasovcima i zmijancima, sve u šesnaest.Opa bato!
Veseli s serPski rode, imaš zašto i za koga!

Treba napomenuti da je medijska ikona Ćacilend Akademije bio nezaobilazni Vrati konju glavu Dragane i zbir fenomenološki postrojenih preletačevića višebojnih i jednoslojnih.

Odovod je voždu darove lično ponio Pipun od Zete zemlje, njegov najbolji i najvjerniji. Dao mu je sliku Cetinjskog manastira, ne znajući valjda da ga od njega oči bole. Kao i od svega crnogorskog, čega bi se rado oslobodio za navijek. Ali mu ne može bit. Ni do sad, ni sad, ni nikad. Ni njemu ni drugima kao što je on.