„Troprsta“ velikodržavna ideologija i njena zastava

„Troprsta“ velikodržavna ideologija i njena zastava

Piše: Sreten VUJOVIĆ

Teledirigovana ujdurma oko trobojke  kao crnogorske „narodne“ zastave, nikako ne klone! Za iole dobronamjernog čovjeka potpuno je  jasno da su državni simboli „znak prepoznavanja“ svake suverene države, oznaka njenog dostojanstva i trajanja. Ipak crnogorski kvislinzi i podanici „troprste“ velikodržavne ideologije ne odustaju: blizu 200.000 nacionalnih Crnogoraca u Srbiji „istopilo“ se na nekih dvadesetak  hiljada, dok su u Crnoj Gori Srbi sa par desetina hiljada dostigli  „rekordnih“,  više od  par stotina hiljada stanovnika. Za toliki broj Srba, Posrbica i „lažnih ljudi, lažne vjere“ (kako ih nazva Amficus Diabolicus), „treba“ uvesti i simbole, navlaštito trobojku, zastavu „sultanku“ koju je turski sultan Mahmud II odobrio vazalnoj Srbiji fermanom iz 1835. godine (“da se od visokog dževleta moga dade i srpskom narodu trobojnica barjak”).

Na početku 20.vijeka, nakon što je oslobodio crnogorsku teritoriju od Osmanlija, kralj Nikola uvodi trobojku, sa crnogorskim dvoglavim orlom,  kao dvorsku zastavu, prosto rečeno: zastavu za „kućnu upotrebu“! Kako je pretendovao, kao „car junaka“, na prijesto svih balkanskih „Srba“ (u izgnanstvu je „revidirao“ svoje „srpske“ stavove), nije isključeno da ova zastava ne bi postala i „narodna“! No njegov unuk, Aca Palikuća (Karađorđević)  srušio je tu vrstu snova (proćerao đeda), rušeći Crnogorsku državu, njenu vjekovnu autokefalnu crkvu (u kojoj je i kršten) zavodeći nezapamćeni i krvavi teror u Crnoj Gori!

Sada potomci onih, čiju slobodu su krvlju platili najbolji sinovi tzv. Stare Crne Gore, boreći se pod istorijskom (i aktuelnom) crnogorskom zastavom ištu, svojim ropskim i podaničkim mentalitetom, vrtanje trobojke, lažući bezočno da se radi o narodnoj zastavi! Pa eto i Prijestonica, kao nekada Dvor, ima svoju zastavu, pa nikome ne pada na pamet da je proglasi narodnom zastavom, iako je ona krvlju „ovjenčana“ u svim oslobodilačkim crnogorskim bojevima kao četna zastava, ista koja je svojevremeno, na izložbi ratnih zastava u Londonu, dobila prvu nagradu, izrešetana neprijateljskim kuršumima i umrljna krvlju crnogorski junaka! U toj zastavi je jedan nikšićki mladočetnički junoša (sa šubarom ili bez nje) vidio srpsku zastavu a u crnogorskim herojima Srbe, poručujući da će sa svima koji neće kao „braća“  (srpska) „kao sa Turcima“!  Nekada je svoju „orvelovsku“ glavu ukrašavao šubarom, a nekada kapom Kraljevske vojske Ace Palikuće! Stari Latini bi kazali: „Simia est simia, etiamsi aurea gestet insignia“ (Majmun je majmun, makar i zlatna odličja nosio)!

Jedan „oslobođeni“ vasojevićki bojovnik ište vrtanje trobojke, ali i crnogorske „tradicionalne“ kape sa 4 ocila (silom nametnute Crnogorcima), zaboravljajući pritom da su autentične crnogorske kape  i oficirska crnogorska odličja u vrijeme „bijelog“ Palikućinog terora srpski vojnici na pazarištima stavljali svinjama na glave, a crnogorskom zastavom čistili svoja poganska stopala. I ne samo ispred dvora n Cetinju! Isto su radili na Bregalnici, kada su Crnogorce (koji su ratovali za njihove interese pod nazivom „Dečanski odred“)  prijevarno uveli u obruč, a pošto na „terenu“ nijesu imali svinje da im na glave metnu crnogorske kape, u njih su se neredili, taman kao i po improvizovanim samrtničkim kovčezima Sv Vasililije, Sv Petra i crnogorske krune u Nikšiću, nakon krvave i nasilne aneksije!

Zamislimo trobojku (za kojom čeznu tako puno oslobodioci od svake moralne skrupule)  kao „Ogledalo  srpsko“ (izvorno „Ogledalo gorsko“)! Ogledalo i onaj koji se u njemu ogleda nijesu isto, to je valjda jasno! Ali odraz u ogledalu je prilično vjeran „originalu“! „Srpski“ Njegoš, kojega ni terazijski Crnogorci u Srbiji više ne razumiju, bez par hiljada stranica riječnika Njegoševog jezika, bi kroz usta mudrog igumana Stefana kazao:

„Sve se čovjek bruka sa čovjekom: Gleda majmun sebe u zrcalo!”