Poslije vetinga policije – počinje veting građana

Uvođenje nacionalne “watch liste” u Crnoj Gori predstavlja opasan političko-pravni presedan koji se ne može posmatrati izolovano.

To je logičan nastavak politike koja je najavljena kroz tzv. veting u policiji i potvrđena nedavno usvojenim izmjenama Zakona o unutrašnjim poslovima Crne Gore. U kombinaciji, ti potezi stvaraju institucionalni okvir koji omogućava ono što je nezamislivo u pravnoj državi. Sistem u kojem par osoba mogu označavati, pratiti i evidentirati građane bez sudske odluke, bez optužnice i bez djelotvornog pravnog lijeka. Drugim riječima, stvara se infrastruktura nadzora nad društvom.

Tzv. veting u policiji predstavljen je kao proces provjere integriteta službenika. U praksi smo vidjeli neosnovani progon desetina policijskih službenika, bez dokaza i bez prava na odbranu. U kombinaciji sa tajnim bezbjednosnim evidencijama, taj koncept dobija mnogo šire i opasnije značenje. “Watch lista” praktično uvodi mogućnost neformalnog vetinga čitavog društva.

Živimo u sistemu u kome će manja grupa ljudi odlučivati ko je bezbjednosno interesantan, ko zaslužuje nadzor i ko treba biti označen kao potencijalni rizik. Sve to, kao i slučaju “vetinga” u policiji, bez djelotvorne kontrole, bez upoznavanja građanina na koga se odnosi i bez prava na pravni lijek i odbranu. Dodatno, ovakav sistem se ne zasniva na preciznom zakonskom okviru, već na sporazumu bezbjednosnih službi. U pravnoj državi ograničenje ljudskih prava može se uvesti isključivo zakonom, radi zaštite nekog od legitimnih interesa, ali pod jasno definisanim uslovima i uz strogu kontrolu proporcionalnosti i nužnosti.

Potpisnici sporazuma čak otvoreno priznaju da osoba na “watch listi” ne mora biti kriva ni za kakvo krivično djelo. Drugim riječima, država može pratiti građanina ne zato što je nešto uradio, već “preventivno”. Zato što je neko procijenio da bi mogao biti problem. Ne znam da li potpisnici sporazuma imaju pravne savjetnike, ali ako ih imaju izgleda kao da su svi fakultet završili na Megatrendu. U protivnom, ukazali bi im na rizik da zaključenjem ovog sporazuma ulaze u zonu krivične odgovornosti.

U sistemu “watch lista” koje se uvode sporazumom službi dovoljno je da bezbjednosna služba ili neka komisija procijeni. Kada građanin ne zna da je na listi, ne zna ko ga je stavio na listu i ne zna na osnovu čega, onda on nema ni mogućnost da se brani. Bez obavještenja nema žalbe i pravnog lijeka, a bez pravnog lijeka nema pravne države.

U javnosti se u posljednje vrijeme govori o opasnosti da država jednog dana sklizne u autoritarizam i diktaturu. Međutim, kada država počne da vodi tajne evidencije o građanima, da prati ljude bez sudske kontrole, da ograničava prava sporazumima službi, da ukida efektivne pravne lijekove i da označava ljude kao bezbjednosne rizike bez dokaza, onda to više nije upozorenje o mogućoj diktaturi. To je opis sistema koji već funkcioniše. Dakle, mi ne ulazimo u diktaturu jer već živimo njene mehanizme.

U međuvremenu, brojni su primjeri onih koji su trebali biti pod nadzorom policije, ali za koje policija ne zna gdje se nalaze. Jedan od njih, Miloš Medenica, već sedmicama preko video poruka iznosi teške optužbe na račun vrha bezbjednosnog sistema. On direktno optužuje ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića i direktora policije Lazara Šćepanovića da djeluju u interesu jednog kriminalnog klana, tvrdeći da je jednom pripadniku tog klana, koji je bio u bjekstvu, omogućeno da nesmetano uđe u Crnu Goru i da vrši krivična djela. Na ta pitanja policija ne daje odgovore medijima.

Istovremeno, Medenica je iznio i dodatne optužbe na račun direktora policije, tvrdeći da je u prošlosti u jednom noćnom klubu podvodio ženske osobe. Umjesto jasnog institucionalnog odgovora na te optužbe, javnost svjedoči potpuno drugačijem obrascu ponašanja. Direktor policije prijeti procesuiranjem novinarima, novinari se pozivaju na informativne razgovore, policija pokreće postupak protiv poslanika jer je javno izgovorio da je nadimak direktora policije Bukva, dok politička partija koja kontroliše bezbjednosni sektor najavljuje tužbe protiv analitičara koji kritikuje njihov rad.

Takav niz događaja šalje jasnu poruku o pravcu u kojem se sistem kreće. U takvom ambijentu postaju legitimna pitanja: Ko će zaista završiti na “watch listi”? Kriminalci ili oni koji o kriminalu govore? Smije li se sumnjati u integritet ministra unutrašnjih poslova i direktora policije?