Kada prođe period zlovolje i ljutnje na kritike – što razumijemo i zbog čega nam je žao – bilo bi neophodno da se DPS sjeti rezona i principa koji su je vodili u njenom istorijski najvažnijem uspješnom periodu, između 1997. i 2006. godine. To bi bilo izrazito dobro i ljekovito za tu partiju. Ali i za Crnu Goru, kao društvo i državu

Autor: Miodrag Vlahović

Dobro ste pročitali: ne piše „Izbori“, nego „Pregovori“.

Izbori naredne godine nas svakako očekuju i mi, građani Crne Gore, da se poslužimo „subjektivnim osjećajem“ jednog od opozicionara, treba da pamtimo i čekamo… Ili da nešto radimo, u međuvremenu?

Iz takve, naizgled slučajne opaske o čekanju, proizilazi nešto što vam niti jedan predstavnik opozicionih struktura neće priznati: ukoliko se nešto dramatično ne promijeni na crnogorskoj političkoj sceni, aktuelni uticaji i podrška koje političke partije imaju u biračkom tijelu se neće bitnije mijenjati. Pojedinačno najveća stranka će to i ostati, a druge partijske i koalicione grupacije će lavirati u nekoliko sitnih procenata, dolje ili gore. Vladajuće strukture su ušančene u vlasti, a opozicione tvrdoglavo na političkim pozicijama i uz modus operandi koji ih nije proslavio u posljednjih pet godina.

Čekanje na drukčiju konstelaciju – dakle za drukčiji raspored i odnos snaga – je proces koji svakodnevno gledamo. DPS prvaci – bar ovi koji su, u posljednje vrijeme, hiperaktivni, imaju (neizgovorenu, bar ne javno) fiksaciju da će volšebno doći do približavanja i paktiranja sa Spajićevim PES-om.

Ta nada je toliko intenzivna i samouvjerena, da ju je gotovo grehota kvariti.

Ona je, pri tome, da ni to ne smetnemo s uma – legitimna. Želja za povratkom u/na vlast se i očekuje od opozicionih prvaka, njihovih partijskih saboraca i članova.

Problem mogu biti – naravno – motivacija, rezoni, svrha, projekcije i planovi i, na kraju, posljedice takvog aktivnog čekanja. Jer, to čekanje – da vlast DPS-a sa PES-om padne kao kruška s grane – predstavlja aktivni dio politike partije na čijem je čelu, bar formalno, Danijel Živković, upadljivo odsutan iz javnosti u posljednje vrijeme.

Ili bar najaktivniji dio – da odmah, za svaki slučaj, spasimo i sebe i DPS od jednodimenzionalnih interpretacija napisanog.

DPS, naime, jeste „aktivan“, ali u stvarima koje ne ugrožavaju vladajuće strukture i postojeći poredak stvari. Sjetićemo se – poslije pompeznih (i ohrabrujućih) najava o „aktivnom oktobru i novembru“, kao i naprečac obustavljene inicijative za interpelacijom nesposobnog potpredsjednika Vlade Alekse Bečića, najveća partijska struktura je na sva zvona objavila da pokreće donošenje Rezolucije o evropskim integracijama. Dobronamjerna i zdravorazumna podsjećanja da papira takve i vrlo slične vrste ne fali u Crnoj Gori, poslije avgusta 2020, a da će rasprava i usvajanje tog dokumenta biti na dnevnom redu Skupštine tek u martu, dočekana su, sa pobočne strane, od uslužnih komentatora i provokatora – kao napad na sâmu evropsku agendu?!

Tu je besmislicu lako opovrći, ali je simptomatično da se i takva, otvorena i javna, podsjećanja da četničkom vojvodi Mandiću i njegovoj družini neće biti teško da (opet) potpišu još tri takve rezolucije, ako treba – i da nastave po svome – naišla na mrzovolju roja epigona i poslušnika, za odbranu DPS-a od neposlušnih intelektualaca uvijek spremnih, provjerenih kadrova u crnogorskim medijima i oko njih. Uzaludno i dosadno.

DPS, u najaktivnijem dijelu svoje politike, nije podržao izgradnju hrama neke inostrane crkve koja u Crnoj Gori nema ništa, pa joj treba pomoći, nego je podržao uzurpatorsku i, istorijski, okupatorsku crkvu druge države, Crkvu Srbije, dakle, kojoj je već – da to ne zaboravimo – veleizdajnička vlast na čelu sa isto takvim Dritanom Abazovićem nezakonito i protivustavno prepisala svu crkvenu/državnu imovinu i nekretnine nemjerljive istorijske i kulturne vrijednosti, što je – da se i toga sjetimo – prošlo uz blage i kratkotrajne jalove proteste crnogorske opozicije…

I ta odluka u Budvi predstavlja dio „čekanja“ DPS-a da vlast padne s grane. Cijela konstrukcija o tzv. partiji koja nije antivjerska i čije „davanje podrške i iskazivanje razumijevanja“ prema vjernicima Crkve Srbije (koju najjača opoziciona stranka više ne smije da nazove tako) predstavljaju prilično ciničnu i logički neodrživu platformu za (auto)destruktivnu političku odluku. I za posljedice koje zbog toga nastupaju.

U svemu tome, na kraju, i što god da (ne) radi – DPS nije sama. Niti to treba da bude. Problem je što se i Evropski savez, uz izuzetak ili dva među svojim liderima, davi u toj žabokrečini i kolotečini, čekajući odluke DPS-a, koji čeka PES, dok formalno vladajući PES velikosrpske adrese, političke i agenturne, drže pod kontrolom.

Zato je crnogorska politika u stanju permanentnih zakulisnih „pregovora“, spletkarenja i prežanja šanse da se ugrabi mogućnost i osvoji parče vlasti.

Zbog toga se, u toj uzimala-davala situaciji, na promiskuitetnoj političkoj sceni, Bošnjačka stranka najbolje snašla. Dok ritualno zapomažu o „crvenim linijama“ i „neprihvatljivim“ izjavama i ponašanjima sopstvenih koalicionih partnera, aktuelni lideri te partije pokazuju da se sa svakim može i da sve može, ukoliko su ministarske i druge sinekure netaknute.

Napor DPS-a da se vrati na vlast na opisani način zato pobuđuje opravdana pitanja i nedoumice. I stvara konfuzije u mladom vođstvu – ko su im prijatelji, a ko ne. Kada imate konfuzije o mogućim koalicionim partnerima i načinima kako do njih da stignete, logično je da imate konfuzije o prijateljima!

Loše je ići na izbore sa idejom da se pobjeda ne može postići, pa je potrebno preći na taktiku „ako ne možeš da ih pobijediš, najbolje je da im se pridružiš“. To je gubitnička logika.

Najgore bi bilo da – i za DPS, i za Crnu Goru – postane manje značajno, ili, čak, svejedno, da li je vođstvo najjače partije postiglo dogovor sa PES-om ili ne. Događaji i opšta situacija, mogu da, vrlo brzo, i tu namjeru i logiku učine besmislenom.

A apsolutno najgore bi bilo, i za DPS i za Crnu Goru, ako se stvori situacija da je svejedno da li je DPS u vlasti ili u opoziciji. I to ste dobro pročitali: biti u vlasti ne mora da znači da možete da presudno utičete na suštinske interese zemlje – naročito ako su oni nepovratno ugroženi i marginalizovani do neprepoznatljivosti. Upravo takvu vlast sada imamo sa PES-om. Puko priključivanje DPS-a toj priči – da bi se napravio novi/stari jedinstveni DPS – predstavljalo bi regresiju i istorijsko gubljenje vremena.

Kada prođe period zlovolje i ljutnje na kritike – što razumijemo i zbog čega nam je žao – bilo bi neophodno da se DPS sjeti rezona i principa koji su je vodili u njenom istorijski najvažnijem uspješnom periodu, između 1997. i 2006. godine.

To bi bilo izrazito dobro i ljekovito za tu partiju. Ali i za Crnu Goru, kao društvo i državu.