Poitaj Aco Srbine, čekamo te u EU

Piše: Slavko Mandić

Kako se i zašto se osmjelio crnogorski premijer da kolovođi balkanskog apsolutizma, autokratizma, idiotizma, laži i prevara, kriminala i svega nečastivog, na njegov poziv da zajedno uđemo u Evropu, saopšti da se ne śekira, da poita kako se ne bi opoznio, a mi ćemo ga tamo čekati raširenih ruku, mnogima nije jasno.
Jer, šef je šef, pogotovo ako je po karakteru i činodejstvovanju sličan Gargamelu koji bi da satre sve one koji nijesu kao on. Ta premijerova poruka je raspametila do te mjere unutrašnju koprodukciju apsolutnog ludila jednog slučaja, da je uslijedila salva uvreda na račun Crne Gore. E da mu je kukavcu, kad bi kako mogao da se obračuna sa Crnom Gorom, sa sve rafalima, leopardima, raketama, pa čak i Kurtijevim dronovima, koje je ovaj dobio od prijatelja Erdogana, za koga se mislilo da je Vučkov rod rođeni. Mada, da ne zalazimo na polja istorije, ko zna što bi se genetski moglo iščeprkati.

Tek, premijer je poručio, počini malo care. Nema više kao što je bilo. Može ti majka svih vlasti pomoći u pokušajima da spriječiš ulazak Crne Gore u Evropsku Uniju, ali šanse nema da u tome u konačnici može biti efikasna i odnijeti prevagu. Može biti da je Evropa načinila taj presudan korak u razminiranju premijerove svijesti pa je razumio da sa bradonjama nema posla i da mu je kratak politički vijek ako nastavi putem bez povratka. Ali opet, ne liči to baš na njega. Možda nije shvatio, ali je razumio da treba i da mora da se skrene na neki drugi kolosijek i da pušti da projuri ova kompozicija sa neočetnicima mimo njega i njegovih kripto politika. Jer, njima je karta svakako u jednom pravcu, koliko god na to trebalo čekati, a njemu ne mora da znači. Malo pameti ne bi marilo da ućera u svoj moždani sustav, kako bi naši suśedi kazali.

Ili je možda kazao misleći na jedno, a ispalo je  sasvim drugo. Kao što često slušamo od novonastalih neo-političara, kojima je ozbiljan problem značenje riječi u dnevnoj upotrebi. O tome će ipak izvjesna forenzika iznijeti svoj sud, kada bude rasklapala sklopove (ne)svijesti i istražila sva svojstva jedne tako neobične reakcije.

Možda je premijer dobio i neke druge signale, one briselske, ako se odrekne postojeće majke svih vlasti, da se pripeta ovima, koje bi, kako se misli, Evropa prigrabila objema rukama? Na isti način na koji ih se odrekla 2020. i s popovima dovela „oslobodioce“ da nas oslobode od svega što nam je bilo vrijedno. Nešto se iza brda valja, jasno je svakome, ali što, pitanje je na koje možda samo bog zna odgovor.

Jer, opozicija ne ćuti bez razloga. Kad onaj bivši gradonačelnik  iz bivše vlasti toliko nahvali oko Botuna sadašnjeg, iz ove vlasti, onda to liči na psiho izlete čiji će rezultat biti nadajući. Možda? Viđećemo. Znaćemo više kad praznici prođu.  Jer kod ovakvih nikad ne znaš na čemu si. Treba se śetiti kako je bio dogovoren koalicioni projekat sa preśednikom države za smjenjivanje ove vlasti, a onda ga je pośetio premijer i obrnuo za 360 stepeni. Imao je jače karte. Zaigrao je na aut koji je ovome mogao da pobrka sve u što je ulagao. To ti je kad imaš BIU, KGB ili nešto još ih poznatih ešalona specijalizovanih službi.
Opozicija ćuti oko premijerovih skupštinskih grajala, od kojih se neke individue otrgnu pa ospu kao da su u vrijeme  kad su micali ove sa kojima možda mogu sad da sklapaju budućnost. Biće zanimljivo, svakako pratiti što nam donosi političko ludilo vijeka. Bar kad smo mi u pitanju.

Na premijerov posprdački odgovor glavnokomandujućem vaskolikog srpstva, koji Vučko mirotočivi nije mogao da odćuti, nijesu se oglasile ni njegove ovdašnje perjanice. Nije da imaju preča posla, ali valjda im je vožd naložio da je bolje da ne skreću pažnju, jer su pred njima zadaci od formata. Pred njegovim  združenim snagama najvažniji je zadatak po svaku cijenu učiniti da Crna Gora ne uđe u EU prije Srbije. Tačnije, prije Aca Srbina. Zato je tu i Botun ali i Dragalj ruski, i krvavi Pavle u Donje Zaostro. I Metodije, i Joanikije. I četnici i početnici. Tu je gomila raznobojnih Daria iz Vraneške doline, Kovačevića srednjeprstaša, padobranskih popova tipa Backović. Razumije se, pažnju da se može satrijeti put Crne Gore u Evropsku uniju čine mogućim i napad hordi policijski čuvanih bezbol kabadahija po Podgorici i nekim drugim crnogorskim gradovima na Turke, ni krive ni dužne, kao i prekršajno ćeranje 35 crnogorskih intelektulaca koji su ustali u odbranu časti i dostojanstva Crne Gore. Koju je pokušao da ponizi obični lupež mobilnog telefona i tobošnji pisac nenapisanog literalnog zastiđa, izvjesni Bećir Vuković. Koga je družina izabrala ne slučajno, kako bi se bolje sprdala sa Crnom Gorom, dokazujući da nije dostojna ni znavena evropskog zagrljaja.

Kako se god uzme, dobro je što je premijer uručio poruku tamo njemu Acu Srbinu. Važno je da je to u jednoj rečenici, koja je zaboljela srbijanskog predatora toliko, da ga boli i dalje istim intenzitetom. Valjda zato što je bio siguran da je 2020. upregao sve mračne sile da riješi Crnu Goru jednom za sva vremena. I sad vidi da nije uspio u tome. I da nikad neće.