Preśednik ga predložio za sudiju Ustavnog suda a on tužio novinara za ono što je sam učinio

Piše: Slavko Mandić

Može u Crnoj Gori sve. Prišljamči se uz vlast, kako su to učinile mnoge mješavine iz stare vlasti, poznati amalgami, nespojivi spojevi, i eto te tamo đe te zdrav razum državnog aparata nikad ne bi postavio. Ali, ovom današnjem, sličnom po karakteru, to ne predstavlja problem. Pa koliko god da si neznaven, nesposoban, nestručan i da nemaš elementarno potrebnu vrijednost. Treba samo da poslužiš u borbi protiv dojučerašnjih tvojih. Svakako da će ti privremeno naći nešto kao kompenzaciju za preletačku lojalnost, nešto što priliči tvojim „moralnim“ i umnim sposobnostima i tu bi se ta kompenzaciona priča završila. U nastavku bi vlast gledala da te sabija i vrne na početnu poziciju, tamo odakle si se takav izlegao, tako da te više nema, nego što te ima. Dok se potpuno ne osuši grana na kojoj śediš, slomi se u paramparčad i nestane zauvijek. A i ti takav sa njom. To se po pravilu dešava društvenim nuspojavama kao neželjenim posljedicama. Jer svaka vlast, pa i ona oštećena, zna da će onaj koji jednom izda, izdati i drugi put. Zato ga drži na uzici i zateže bez prestanka.
Ima i onih drugih. Onih koji su se spletom nekih (ne)prirodnih sila odnekud pojavili a ošamućeni narod ih nije na vrijeme prepoznao. Nema takvih previše, ali ima dovoljno da zamute vodu nesvjesni, u većem dijelu svoga djelovanja, štete koju čine i sebi i drugima. I tu se javi dilema. Što ako su svjesni svega što čine i ako im je upravo to ulaznica za neko buduće vrijeme? Njihovi potezi zbunjuju mnoštvo lakovjernih, jer im takve pojave trenutne povezanosti sa stvarnošću, kad kratkoročno dejstvo prestane, najčešće djeluju kao stanje paralize sna, u koji se uroni duboko i reklo bi se bez svijesti o bilo čemu.
I dok tako, ne  bez povoda, jer ništa nije slučajno, razmišljam o tragici naše današnjice, pogled mi pade na naslov teksta jednog od portala. Stanem, protrljam oči i pogledam opet. Piše jasno i skoro glasno:  Milatović predložio da se za sudiju Ustavnog suda izabere Predrag Krstonijević.

Ko je sad taj Milatović koji može da predlaže nešto ovako opskurno? Nikako da ga povežem sa imenom i (ne)djelom preśednika države, valjda zato što sam zaboravio da pročitam uvodne rečenice teksta, pa mi ne izgleda normalno da državni čelnik opet nekoga predlaže za sudiju Ustavnog suda. Nije moguće da je zaboravio kako je prošao kao Jakov po trnju kada mu skupštinska većina, sa kojom je u bratskom zagrljaju, nije dozvolila da mu raniji prijedlog za sudiju Ustavnog suda bude uvršen u dnevni red parlamenta, a kamoli da se o njemu raspravlja u plenumu. Što je sramota i za parlament a i za preśednika. Da je ko nije, završio bi svaku konferenciju sa tom družinom. Ne može on to, jasno je još od prije podgoričkog postizbornog idiotizma. Zaboravio je, pomislih. Pa ne može ni on toliko sebe da ponižava. Neće valjda iste da moli za novoga kandidata sa njegove liste pustih želja? Mada opet, znajući mu činjenja, što bi se drugo od klase tog formata moglo očekivati. Zaista ništa, gotovo glasno izgovorih dok sam čitao što ga je opredijelilo da baš Krstonijevića predloži za sudiju Ustavnog suda. Ništa mi nije izgledalo drugačije od drugih predloženih, da mi u oko ne pade konstatacija da je, pored mnogih nabrajanja o sjajnosti kandidata, za ovoga rečeno da se kontinuirano usavršavao u oblastima ljudskih prava, prakse Evropskog suda za ljudska prava, međunarodne pravne pomoći i sudijske etike. Opet mi se desi ono poznato stanje paralize sna. Ma nije moguće, ljudi moji, uronih u niđe. Nije valjda ovo onaj isti kojega sam upoznao na vlastitoj koži? Muk. Izgleda jeste baš taj, kojemu sam morao da isplaćujem 18 rata skoro polovine od minimalne penzije.

A evo zašto:

Tužio me sudija Predrag Krstonijević. Bilo je to 2019. godine. Tada je bio sudija Osnovnog suda u Kotoru, a danas je Višeg u Podgorici. Avancao je. Može to tako u ovoj zemlji u kojoj ne morate biti krivi da bi bili osuđeni. Baš  se to meni dogodilo. Viši sud u Bijelom Polju presudio mi je da moram mjesečno da plaćam po 127.78 € njemu, i to 18 puta. To što mi je Spajić povećao, sada, preko izvršitelja, ide njihovom kolegi. I to za pretrpljene boli i povredu prava ličnosti. A boljelo ga je, siguran sam. Kad je Vijestima dao tekst, koji će poslužiti da podigne tužbu protiv mene, nije znao kako izgleda kad oni to prepakuju i napišu  naslov koji će da uzdrma njega i porodicu mu, prijatelje, kumove, komšije. Zašto je to sudija uradio, samo on zna. I da li je interni akt imao pravo da šalje medijima? Ali, koga je to danas briga. A naslov teksta „Mandić sudije opisao kao krmke u togi“potpisala je novinarka Vijesti Mila Radulović a ne Slavko Mandić, zbog čega mu je suđeno i presuđeno.
Da sve bude jasno, ispričaću o čemu se radi. Sudija Krstonijević je bio sudija po tužbi koju sam podnio protiv Gorana Jovanovića  pod nadimkom Timur Tmurni. I to zbog više tekstova na društvenim mrežama u kojima me je dotični vrijeđao, klevetao, iznosio neistine i špekulacije, ničim izazvan. Vjerujući tada u naš pravni sistem, to sam i uradio. Sudio je Krstonijević, koji je presudio da se tu radi o slobodi govora i da ja nemam što da tražim. To me je začudilo toliko da sam poslao pismo preśedniku suda Branku Vučkoviću i pitao ga kako bi se sudija Krstonijević ośećao kada bih ja uputio iste riječi njemu koje je uputio Jovanović meni. I tamo đe je Jovanović stavio moje ime, ja sam stavio Krstonijevićevo. Pitao sam da li bi tada sudija presudio da se radi o slobodi govora, kao što je to učinio u mom slučaju. Jer, bilo je očigledno da sudija nije smatrao da su ugrožena moja prava i da sam zbog takvih monstruoznih uvreda i kleveta trpio i ja i moja porodica.
Preśednik suda je pokazao pismo Krstonijeviću a ovaj ga je dao novinaru Vijesti. Dalji  epilog  je brljotina u Vijestima kojima se željelo predstaviti da sam ja sudiji izgovorio pogrdne riječi. A nijesam, znao je to sudija. To se najbolje vidi iz objavljenog teksta u kome su Vijesti objavile djelove dopisa  Slavka Mandića predsjedniku OS Vučkoviću. Pa ipak mu je to poslužilo da me tuži. A sudijama Osnovnog suda na Cetinju i Višeg u Bijelom Polju da me osude. Istina manjom novčanom kaznom, jer je Krstonijević tražio 4.000 €. Viši sud je procijenio da ga ipak nije toliko boljelo, pa je meni presudio da platim 1.500 € i podrazumijevaće sudske troškove. Toliko košta nešto što nijesam uradio.
A sudije su zakleti da će suditi po pravu i pravdi.
Sudija Krstonijević je dao dopis upućen preśedniku suda Vijestima. Time je zavrijedio da podigne tužbu protiv samoga sebe, jer je, jasno je potpuno, sam sebi nanio duševne boli i sve ono što je nakitio u tužbi.
Nadam se da je sudija Krstonijević zadovoljan kada mu na račun legne 195.65 € od moje minimalne penzije. Ako još ośeća duševne boli, novac će mu pomoći. U svakom slučaju valjalo mu je za nešto. Meni je i ovo što je ostalo dosta.

Na osnovu ovoga što je lako dokazivo, svima osim određenim sudijama, jasno je preśedniče države, da iz obrazloženja prijedloga makar moraš da izbrišeš da se tvoj kandidat kontinuirano usavršavao u oblastima ljudskih prava, prakse Evropskog suda za ljudska prava, međunarodne pravne pomoći i sudijske etike. Mada opet, možda sve to jeste pokušavao, ali primjeri demantuju da je u tome i uspio.
A ti ga predlaži i dalje da bude na vrhu pravosuđa, iznad koga je, kako reče doajen crnogorskog pravosuđa, vrli sudija i advokat Zoran Vukčević, samo nebo.