Grgić: Dok god u Beogradu postoji interes, u Crnoj Gori će igrati na kartu identiteta

Postoji velika doza optimizma i nade kada je riječ o evropskom putu Crne Gore“, ocijenila je u razgovoru za Portal Analitika Gorana Grgić, viša istraživačica u švajcarskom i euroatlantskom bezbjednosnom timu Centra za bezbjednosne studije u Cirihu.

Prema njenim riječima, trenutno postoji konsenzus da je Crna Gora lider na području Zapadnog Balkana i „dobra priča“ o tome u kom pravcu države mogu ići.

– Stavljen je veliki akcenat na ulogu koju igra NATO kao neka vrsta sidra i stabilizatora za Crnu Goru s obzirom na sve što se dešava u Evropi, ali i šire, svih izazova koji nisu nužno određeni geografskom determinantom, bilo da se radi o uplivu novih tehnologija i izazova koji se tiču strateškog nadmetanja velikih sila. S druge strane, mislim da je dobro biti trezven oko svih izazova koji su pred Crnom Gorom i mislim da neću reći ništa ekskluzivno ako kažem da ti izazovi postoje i kada je riječ o unutrašnjim reformama koje treba sprovesti, ali su oni svakako veći kada je riječ o spoljnim uticajima – kaže Grgić.

Uprkos dozi optimizma, brojni izazovi na unutrašnjem i vanjskom planu

Ukazuje na to da u svijetu postoji mnogo kriza sa kojima se EU trenutno bori što budi potrebu da dođe do restarta procesa proširenja, te da se on nametne kao bitna stavka na agendi.

– Postoje signali i mislim da donekle postoji apetitod strane Evropske komisije. Čini mi se da u Evropskom parlamentu mnogo bolje razumiju to da teško da će, dok ne prihvatimo i ne uključimo ovaj dio Evrope u EU, doći do stabilizacije na željeni način, a samim tim i do konzistentnog putovanja ka boljoj demokratiji, snažnijem ekonomskom rastu i opštem jačanju društvenih procesa koji to mogu donijeti. Koliko ja pratim, vidim i čujem, priča o Crnoj Gori je obojena dozom optimizma i nade više nego što je to slučaj sa drugim državama u regionu – pojašnjava Grgić.

Ipak, svjesna je kaže da su postoje brojni izazovi, kako na unutrašnjem tako i na vanjskom planu.

– Ne bih htjela skroz generalizovati, ali gledano iznutra glavna boljka vezana je uopšteno za istoriju regiona koja proizilazi iz raspada bivše države – Jugoslavije i svih procesa koji su se dešavali nakon toga u toku izgradnje novih država, bilo da se radi o demokratskoj tranziciji,tranziciji na ekonomskom planu i jednim dijelom tranziciji koja se ticala izlaska iz etničkih sukoba – napominje ona.

Neke države su, kaže, u tome puno dublje i imaju puno traumatičnija iskustva nego Crna Gora, ali sigurno da tu postoje neki elementi koji su i dalje veoma prisutni, posebno u međusobnim odnosima bivših republika, a sada država.

– Mislim da su neke unutrašnje tranzicije, koje nisu završene, nažalost zaustavile procese i zarobile državu pa zapravo vidimo da glavni unutrašnji problemi sežu do korupcije, subverzije vladavine prava i sličnih stvari. To sve dolazi, kako ja to gledam, od činjenice da su nakon raspada Jugoslavije procesi u izgradnji novih država u nekim djelovima bili uspješniji nego u drugima što je uzrokovalo da još postoje neke manjkavosti, čak i u državama koje su, kao Slovenija i Hrvatska, već ušle u EU – ističe Grgić.

Kad se raspao Berlinski zid, pao je nama na glavu

Sagovornica Analitike smatra da je za Zapadni Balkan, a samim tim i Crnu Goru, veći izazov od unutrašnjih reformi činjenica da je ovaj region oduvijek podložan prelamanju svega što se događa na globalnom planu.

– Kada se raspao Berlinski zid on je pao nama na glavu. To je neko duhovito primijetio, ali to je tako. Vanjski procesi na nas utiču mnogo više nego na neke druge regije svijeta jer smo geografski tu gdje jesmo, kulturološki imamo uticaj sve tri velike religije, a tu su i veze sa različitim velikim silama koje žele ostvariti uticaje… To je nešto na šta ne možemo da ne obratimo pažnju i što ne smijemo izgubiti iz vida – upozorava Grgić.

Grgić podsjeća da je na ovom području duže od decenije, sa jačanjem ruskog neoimperijalizma i revizionizma, vidljiva promjena paradigme te da je u tom periodu ova regija ponovo postala igralište velikih sila.

– Nije samo Rusija tu u igri. I Kina isto. Koliko god Amerika gledala na Kinu kao suparnika, tako se isto dvije sile odnose i prema ovom regionu. Sve te stvari, od ruskog hibridnog uticaja ili eksplicitnog uticaja kroz energetiku i slično, preko kineskih investicija do nezavršenog posla EUi SAD što se tiče izgradnje ovih država, u čemu je uloga vanjskih sila bila vrlo bitna, zapravo ključna – sve to ima uticaj na naš region. Oni mijenjaju svoje bezbjednosne paradigme i nivo pažnje koju nam posvećuju kao regiji i to ne možemo posmatrati kao sporednu stvar jer je to veoma bitno – kaže Grgić.

Ocjenjuje kao jako bitno da Zapadni Balkan shvati da način na koji se odnose EU, SAD, Rusija i Kina, kroz prizmu njihovog međusobnog takmičenja, evidentno utiče na region i to ne, kako podvlači, na dobre načine.

– Zamjena paradigme demokratizacije prema stabilokratiji, što vrlo očito dolazi sa zapada, te revizionstičke politike u kojima se na region gleda kao na jednog od piona preko kojeg je moguće smanjiti uticaj zapada, na čemu je Rusija radila, najbolje ilustruju ovo o čemu govorim. Kina više to radi kroz ekonomiju, kroz interese koji mogu biti više komercijalni, ali isto želi nametnuti svoja pravila igre, a ta pravila sigurno ne promovišu demokratiju i vladavinu prava te borbu protiv korupcije – pojašnjava Grgić.

I Hrvatska imala problem sa stranim uticajima prije ulaska u EU

Ona podsjeća da je i njena domovina, Hrvatska, imala problem sa stranim uticajimaprije ulaska u EU.

– Ali rekla bih da početne postavke, kada je riječ o uticaju Rusije i Kine, nisu bile toliko izražene kao što su u Crnoj Gori ili u Srbiji, ali uopšteno gledano ti uticaji su veliki na području bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj je Rusija bila prisutna kroz energetiku i maloprodajne lance, bankarski sektori slično. Imali smo i primjer gdje je 2019. EU po prvi put imala snažniji odgovor na kinesko djelovanje i taj „New China outlook“ kada je rekla da je Kina „i partner i suparnik i sunatjecatelj“, dakle „tri u jedan“ Evropskoj uniji – ukazuje ona.

U toj istoj godini je, kaže, tadašnja Vlada Hrvatske, i tada i danas pod istim premijerom, dovela visoke predstavnike Kine u Hrvatsku da bi radili na poslovima infrastrukture, poput Luke u Rijeci.

– Nije nezgodno ni spomenuti da je zapravo Kinabila ta koja je sagradila Pelješki most, odnosno kineski izvođač radova je na kraju spojio djelove Hrvatske koji nisu bili spojeni kako bi se izbjeglo kruženje preko Neuma i niže prema Dubrovniku. Ono što hoću da kažem je da i Hrvatska ima puno elemenata gdje je evidentno da su uticaji Rusije i Kine neizbježni – pojašnjava Grgić.

Ipak, smatra da to nije problem samo pojedinačnih država unutar EU, poput Hrvatske, već generalni problem Unije.

– EU ima problem, ne toliko sa Rusijom jer mislim da je tu stvar vrlo jasna i postoji visok konsenzus unutar članica Unije, što potvrđuje i broj paketa sankcija koji su do sada usvojeni, već oko Kine i njenog uticaja te odnosa sa Kinom što se tiče trgovinskih veza i investicija. Tu nismo skroz načisto još uvijek. Neke stvari su se, naravno, promijenile nakonruske reinvazije Ukrajine i spoznaje koliko je Kina bitna za nastavak ruskog vojnog pohoda, ali u isto vrijeme mislim da nema toliko snažnog konsenzusa kako se nositi sa Kinom niti jedonijeta strategija prema Kini – naglašava ona.

Ukazuje da Kina isto gleda na Evropu kao na tlo koje je plodno i porozno i na kojem može izabratislabije igrače i preko njih posijati razdor.

– A to, u suštini, može činiti upravo na način koji se tiče ekonomske prisutnosti, ne mora toliko politički, ali nije ni to isključeno – upozorava Grgić.

NATO jedina strateška mogućnost za zemlje poput Crne Gore

Upitana da li činjenica da su na čelu Crne Gore političari koji su se 2017. protivili učlanjenju zemlje u NATO može uticati na kredibilnost Crne Gore u okviru tog saveza, Grgić kaže da rizici postoje, ali da oni nisu nužno vezani samo za našu državu.

– Imamo i druge zemlje članice u kojima postoji uvijek otvoreno pitanje upliva stranih službi, špijuna ili spavajućih ćelija. Važnije je pitanje koliko se može NATO kao savez ili države koje sarađuju sa Crnom Gorom osigurati u odnosima i kako će procijeniti taj rizik i zaštititi se, ali je kalkulacija takva da je na kraju dana ipak bolje biti u klubu nego van njega. Kada god govorimo o toj „enfant terrible“ NATO-a, ima ih nekoliko, i mislim da se tu dosta često govori o jednoj jako velikoj državi na samom istoku NATO-a – Turskoj – koja je izuzetno bitna, a gdje se događaju stvari koje generalno gledano nisu po volji većine članica saveza“, navodi Grgić. Ali na kraju se uvijek dođe do spoznaje da je bolje da su sa nama, takvi kakvi jesu, i mislim da institucionalno vođstvo NATO-a pokušava zadržati sve pod istim kišobranom. Mislim da se onda oni više bave upravljanjem rizicima i izgradnjom institucionalnih kapaciteta. Ipak je bolje, čak i sa ljudima koji su inicijalno imali dilemu oko učlanjenja u NATO, ostaviti liniju komunikacije nego da se ona prekida – smatra Grgić.

Sagovornica Analitike podsjeća da se bliži dekada crnogorskog članstva u NATO-u koji danas, prema njenim riječima, u poređenju sa tom 2017, igra veću ulogu u odbrani i odvraćanju što je, dodaje, bila početna postavka NATO-a, i što je takođe bitno.

– Dosta je država članica promijenilo mišljenje o tome šta znači biti dio tog saveza. Nije slučajno da smo u protekle dvije godine vidjeli proširenje te da su dvije države koje su tradicionalno bile neutralne, poput Finske i Švedske, ušle u savez. Savez se vidi kroz drukčije svijetlo, pogotovo ako u jednačinu ubacimo faktor Trampove administracije – ističe ona.

Treba, kaže, razmišljati na način da NATO nije samo odbrambeni savez već da je i politički savez što je jako bitno.

– Gotovo uvijek je, u svim pričama o euroatlantskim integracijama, osim u slučaju Švedske i Finske, učlanjenje u NATO prethodilo učlanjenju u EU. Mislim da i činjenica da se prije ulaska u NATO insistira na ispunjenju određenih političkih kriterijuma, ne samo ovih vojnih, nešto znači. I kroz tu prizmu bih to gledala. Mišljenja sam da male zemlje, poput Crne Gore, strateški gotovo nemaju drugi izbor.Ako ne NATO – što onda, što je tačno ta opcija za Crnu Goru – pita Grgić.

Koliko se paradigma u vezi sa NATO-om u Evropi mijenja, kaže, najslikovitije pokazuje primjer Švajcarske u kojoj trenutno živi i radi.

– Čak i Švajcarci govore o tome da bi trebalo da jačaju partnerstvo sa NATO-om. Dakle, zemlja koja tradicionalno pola milenijuma insistira na tome da ostane neutralna razmišlja i govori o tome da vidi neku vrijednost u tom i takvom savezu – pojašnjava Grgić.

Balkan ne može biti stabilan dok se etnički identitet koristi kao politička municija

Proces stabilizacije Zapadnog Balkana neće biti dovršen, smatra Grgić, dok god političari vide vrijednost u instrumentalizaciji etničkog identiteta kao nečega što može biti municija u političkom nadmetanju.

Potreban je, pojašnjava, konsenzus na nivou društva i države oko toga šta znači biti član određene političke zajednice.

– I dok god nismo riješili pitanja izgradnje države i pogotovo dok god imamo u regiji vođstva koja nekada i vrlo eksplicitno igraju na tu kartu, to nije samo unutrašnje pitanje već postajepitanje širenja uticaja van granica. U Crnoj Gori isključivo se radi o tome da, ako postoji u Beogradu interes da se igra na tu kartu, naravno da će se na tu kartu zaigrati – upozorava Grgić.

Naglašava i da to nije isključivo problem u Crnoj Gori.

– To je problem i u BiH i na Kosovu. Taj, na neki način, nedovršeni proces izgradnje nacija vodi do stalnih debata koje se tiču raspada one bivše države, a u Crnoj Gori pogotovo iz razloga što je bila u toj zajednici dugo, kako je ta bivša država mijenjala imena, dok nije došlo do samostalnosti 2006. godine. To je nešto što će i dalje kočiti konsolidaciju oko narativa što to znači biti dio partikularne političke zajednice – ističe Grgić.

Najviše je, kaže, boli nacionalizam koji dolazi iz Hrvatske.

– U Hrvatskoj nacionalizam sada opet uzima maha i dopušteno je reći stvari koje možda samo prije nekoliko godina nije bilo moguće, koje niste mogli reći čak ni za vrijeme rata devedesetih. Ne znam gdje će to završiti, oko toga nisam baš optimistična jer mi se čini da svi u regionu em imamo političare koji na to igraju, em nemamo dovoljno dobro građansko obrazovanje i vaspitanje. Prekrojili smo istoriju kako nam odgovara za domaće potrebe i to ostavlja plodno tlo gdje se može manipulisati identitetima, a ne ostavlja prostor da se izgrade države koje će biti komforne sa postojanjem manjina na način na koji postoje ili sa time da u pojedinim državama većinsko stanovništvo želi izraziti svoju suverenost, a da to ne znači nužno gubitak za države koje misle da su matice manjinama i da zato treba da upravljaju tim drugim centrima. To je užasno kompleksno pitanje i ima toliko djelova. Da krenemo to da rješavamo trebaće nam godine i godine, a trebaće nam i vođe koje ne liče na ove trenutne – poručuje Grgić.