USPAVANKE ZA SVE GENERACIJELJEPOTA OČINSKE LJUBAVI

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Kada zakoračimo u svijet đetinjstva, mašte i snova, ośetimo toplinu koja nas vraća u najljepše trenutke odrastanja. Taj svijet, sačuvan u śećanjima, ispunjen je bezbrižnošću i čudesima koja nas prate kroz život. Pisati za đecu nije samo talenat  to je dar, rijetka sposobnost da se kroz riječi prenesu ljubav, radost i životne vrijednosti. Profesorica crnogorskog jezika, Ivana Mitrović, u svojoj zbirci Uspavanka za tatu, posvećuje najmlađima đelić čarolije, otvarajući vrata njihovog beskrajnog svijeta imaginacije. Njene pjesme nijesu samo uspavanke – one su vodič kroz svijet emocija, odnosa i jednostavnih životnih istina. Svaka stranica je poput šarenog prozora u kojem dijete prepoznaje sebe, svoje snove i prve životne spoznaje.

Ova zbirka nosi poseban pečat. Kroz nježno ispisane stihove, Ivana Mitrović ne samo da hrani đečju maštu, već istovremeno gradi most između generacija – roditelja i đece, prošlih i budućih vremena. Uspavanka za tatu odiše toplinom porodične ljubavi i bezvremenskom ljepotom riječi koje ostaju zauvijek urezane u srcima. Za sve nas, odrasle koji u sebi čuvaju dijete, ova zbirka je podśetnik da su najljepši trenuci oni ispunjeni jednostavnom radošću, ljubavlju i pjesmom. Uspavanke koje je Ivana Mitrović utkala u ovu knjigu nijesu samo pjesme za laku noć; one su mali svjetionici koji osvjetljavaju put kroz svijet odrastanja. Sklopimo oči i oslušnimo – možda u tišini čujemo melodiju njenog stiha, koja nas nježno vodi u svijet u kojem su snovi još uvijek stvarni.

Ivana Mitrović nastavlja u duhu velikih đečjih pisaca uz koje su mnoge generacije odrastale, onih koji su naše đetinjstvo obogatili najljepšim riječima i pričama. Poput Čeda Vukovića, čija su djela odjekivala toplinom i mudrošću, Milenka Ratkovića, koji je kroz svoje riječi slikao đetinjstvo kao bajku, Slobodana Vukanovića, čiji su stihovi budili iskrene osmijehe, takođe i neponovljivog Dragana Radulovića, čija je mašta bila beskonačni univerzum za đecu – Ivana Mitrović se pridružuje ovom plemenitom nizu. Njena zbirka Uspavanka za tatu donosi nostalgiju i emociju, prenoseći duh tih velikih autora u savremeni kontekst. Ona vješto spaja tradicionalne vrijednosti sa modernim senzibilitetom, stvarajući stihove koji su jednako privlačni kako najmlađima, tako i onima koji ih čitaju uz njih. U njenim pjesmama odzvanjaju harmonija porodice, neiscrpna ljubav i važnost zajedništva, baš onako kako su to činili naši omiljeni autori iz đetinjstva. Ova zbirka je dokaz da su uspomene i snovi univerzalan jezik, bez obzira na generacije. Ivana Mitrović je, poput svojih prethodnika, uspjela uhvatiti ono suštinsko i neuhvatljivo – magiju đetinjstva, koja nas uči kako da ljubavlju i jednostavnošću gradimo bolje svjetove, počevši od onih malih, đečjih. Svakim stihom, ona potvrđuje da je pisanje za đecu umjetnost koja nadilazi vrijeme i granice, čineći svijet bogatijim, radosnijim i ljepšim.

Pjesma Sestra i brat  Ivane Mitrović bavi se dinamikom odnosa između braće i sestara, nudeći uvid u suštinu tih često kompleksnih, ali duboko povezanih odnosa. Na prvi pogled, pjesma se fokusira na svađe i nesuglasice koje su tipične za braću i sestre, ali ispod površine krije univerzalnu poruku o ljubavi, zaštiti i solidarnosti. Pjesma je napisana jednostavnim jezikom prilagođenim đečijem razumijevanju, ali uz bogatu emotivnu nijansu. Stihovi su kratki, ritmični i lako pamtljivi, čime se postiže efekat neposrednosti i bliskosti. Kroz humorističan ton („Kad braco sestru za kosu čupa / Sestrica njemu igračku razlupa“), autorka oslikava svakodnevne situacije koje su prepoznatljive đeci i roditeljima. Pjesma prati klasičan obrazac: prvo se ističu konflikti, a zatim dolazi do pomirenja. Kroz komične slike međusobnih nestašluka („Kad sestra bratu pokvari igricu / Onda on njoj polomi šnalicu“), autorka prikazuje realnost đečjih odnosa, ali ne ostaje na površini. Uvođenjem roditeljskog „prutića“ kao „mirovnog vijeća“, pjesma dotiče temu roditeljske intervencije u razrješavanju sukoba, ali krajnja poruka nadilazi strogu disciplinu. Brat i sestra se mire sami, vođeni ljubavlju i instinktivnom potrebom za zaštitom. Pjesma šalje snažnu poruku o ljubavi i podršci koja opstaje i nakon svađa. Stihovi „Bratić tad seku zagrli jako / Kaže: Nemoj da mi je neko tak’o!“ ukazuju na duboku povezanost između braće i sestara. Sukobi su prolazni, ali ośećaj pripadnosti i zaštite je ono što čini temelj njihovog odnosa. Pjesma Sestra i brat reflektuje univerzalnu prirodu đečjih odnosa. Ona se može interpretirati i kao simbol šire zajednice – kako čak i unutar konflikata ljubav i solidarnost imaju moć da prevladaju. Ovo čini pjesmu važnom ne samo za đecu, već i za odrasle koji kroz nju mogu ośetiti nostalgičnu povezanost sa sopstvenim odrastanjem. Sestra i brat je pjesma koja jednostavnošću i toplinom prikazuje suštinu bratsko-sestrinskog odnosa. Ivana Mitrović uspijeva da na duhovit i emotivan način spoji stvarnost đečjih sukoba sa dubljom porukom o ljubavi i povezanosti. Ova pjesma nije samo zabava za đecu, već i podśetnik odraslima na važnost porodice i neuništive veze koje je čine.

Pjesma Muke jedne đačke torbe Ivane Mitrović humoristično i dirljivo oslikava perspektivu školske torbe, koja postaje glasnogovornik svakodnevnih problema i radosti đetinjstva. Kroz antropomorfizaciju, torba dobija karakter i ośećaje, omogućavajući čitaocu da se poistovjeti sa njenim „mukama“ i sagleda đečiji svijet iz drugačijeg ugla.

Torba započinje svoje jadikovke već prvim stihovima, naglašavajući nepravdu koja je zadesila:

„Plače jutros jedna torba.

Kakva torba?

Đačka torba.

Što sam, jadna, kome kriva

Pa dospjeh kod malog Iva.“

 Kroz jednostavan, ritmičan stil, pjesma naglašava težinu školskih obaveza i neurednih navika đece. Torba se žali na crteže i škrabotine koje joj dijete ostavlja:

„Što me snađe ova muka

Pa njegova mala ruka

Ižvrlja me za tren oka

Kao da sam list od bloka.“

Na mrvice od užine koje se nakupljaju u njoj i grubost đeteta koje je koristi kao loptu tokom odmora:

„Puna sam ti ja mrvica

Od njegovih užinica,

Puna sam ti ja ranica

Od njegovih makazica.“

Ovi detalji oslikavaju svakodnevicu većine đaka, ali i naglašavaju živost i bezbrižnost đetinjstva. Pjesma sadrži i blagu kritiku, jer torba, simbol đečijeg obrazovanja i discipline, pati zbog nepažnje i nestašluka đeteta. Međutim, ova kritika je prikazana sa toplinom i razumijevanjem, jer autorka ne sudi đetetu, već realno prikazuje njegovu prirodu. Kroz humorističan ton i nježnu ironiju, pjesma uvodi i motiv strpljenja i nade – torba, uprkos svemu, priželjkuje raspust kao vrijeme kada će konačno moći da se odmori:

„Eh, da mi je samo znati

Kako raspust dočekati?“

Ova personifikacija torbe podśeća na važnost poštovanja prema stvarima i truda koji ulažemo u obrazovanje. Pjesma je bogata slikovitim izrazima i lako razumljiva đeci, ali nosi i dublju poruku za odrasle, ukazujući na značaj razumijevanja đečijih potreba i njihovog svijeta, punog igre i povremenog haosa. Ivana Mitrović uspijeva da kroz ovu pjesmu spoji humor, realnost i blagu didaktičnost, čineći je privlačnom kako đeci, tako i njihovim roditeljima. Kroz svoje stihove, ona podśeća na đečju bezbrižnost, ali i važnost svijesti o svakodnevnim „junacima“ njihovih malih, velikih avantura.

Pjesma Poruka za roditelje Ivane Mitrović nosi snažnu moralnu i emotivnu poruku, upućenu odraslima. Kroz jednostavan jezik prilagođen đeci, ali sa dubokom etičkom težinom, pjesma postavlja pitanja o odgovornosti roditelja prema đeci, naglašavajući koliko je njihovo prisustvo, ljubav i briga, važno za njihov pravilan razvoj i sreću.  Već prvim stihovima, pjesma direktno apeluje na savjest roditelja:

„Moram da pitam mame, moram da pitam tate,

Zašto rađate đecu, a onda ih ostavljate?“

Ovi stihovi izražavaju đečiju nedoumicu, ali i oštro preispitivanje društvenih vrijednosti. Dijete u pjesmi ne razumije kako je moguće da roditelji ne ispunjavaju osnovnu ulogu – da budu uz svoju đecu. Kroz ovu jednostavnu, ali snažnu formulaciju, autorka ukazuje na ozbiljan problem napuštanja đece i nedostatka roditeljske pažnje.

Pjesma dalje nastavlja slikovito opisivati idealne trenutke u životu svakog đeteta:

„Da ga u školu prati poljubac brižne majke,

Da mu pred spavanje čitaju neke zabavne bajke.“

Ovi stihovi su idealizacija ljubavi i pažnje koju svako dijete zaslužuje. Kroz tople slike, pjesma evocira svakodnevne male gestove koje za dijete znače sigurnost i ośećaj pripadnosti. Sa druge strane, pjesma ukazuje na nepravdu i bol koju đeca ośećaju kada su zanemarena:

„Nijedno dijete ne treba da ostavljeno pati,

Svakome treba dom i porodicu dati.“

Ovi stihovi podśećaju na osnovno ljudsko pravo svakog đeteta – pravo na dom, ljubav i pažnju. Poruka je univerzalna i apeluje na društvo da prepozna važnost podrške svakom đetetu, posebno onima koji su bez roditeljskog staranja.

Pjesma završava emotivnim apelom:

„Đeca se rađaju iz ljubavi, a ne iz inata.“

Ova završna misao sumira cijelu poruku pjesme, ističući da su đeca plod ljubavi i da svako roditeljstvo treba biti odgovoran i promišljen čin, a ne impuls ili rezultat društvenog pritiska. U ovim stihovima leži ključ pjesme – podśećanje roditelja na duboku odgovornost koju imaju prema đeci. Kroz pjesmu Poruka za roditelje, Ivana Mitrović uspješno prenosi glas đece – glas koji istovremeno moli, opominje i podučava. Njeni stihovi su jednostavni, ali emotivno snažni, ostavljajući dubok utisak na čitaoca i podstičući ga na razmišljanje o suštinskoj ulozi roditeljstva.

Pjesma Uspavanka Ivane Mitrović je nježan i emotivan izraz majčinske ljubavi i brižnosti, utkan u stihove koji odišu toplinom i sigurnošću. Kroz jednostavne, ali duboko ośećajne slike, pjesma oslikava univerzalni čin uspavljivanja đeteta – trenutak koji je istovremeno pun ljubavi i simbol bezuslovne zaštite.

Pjesma počinje pozivom đetetu da se prepusti snu, dok majčinska figura čuva njegove snove:

„Sklopi okice, maleno moje,

Mamica čuva snove tvoje.“

Ova uvodna misao postavlja ton pjesme – smirujući, topao i siguran. Majka, kao centralna figura, simbol je sigurnosti i ljubavi, dok noć postaje vrijeme kada dijete može mirno sanjati jer je zaštićeno njezinim bdijenjem.

Kroz naredne stihove, pjesma uvodi elemente bajkovitosti:

 

„Sve dobre vile i vilenjake

Što u tvoje snove svrate,

Častiću osmijehom i zagrljajem,

Neka mi budu uz moje janje.“

Ovaj bajkoviti motiv daje pjesmi univerzalnu dimenziju – snovi nijesu samo odraz unutrašnjeg mira, već i prostor u kojem dijete susreće čarobne, nježne likove koji ga štite i uljepšavaju mu noć. Majčinska ljubav proteže se i na te vilinske pomagače, naglašavajući koliko je sveobuhvatna i požrtvovana.

Završetak pjesme dodatno pojačava ośećaj sigurnosti i topline:

„Spavaj mi, zlato najśajnije,

Nad tvojim snom majčica bdije.“

 Majčinska figura ostaje budna, postajući simbol zaštite koji ni u snu ne popušta. Dijete je ne samo voljeno, već i u potpunosti zbrinuto – svaka briga i strah udaljeni su majčinim prisustvom. Pjesma koristi jednostavan jezik i blage tonove, čime se dodatno približava svijetu đece. Ritam je umirujući, nalik pravoj uspavanki, dok slike koje evocira podśećaju na univerzalni čin roditeljske nježnosti. Ivana Mitrović kroz ovu pjesmu uspijeva da prenese duboku emotivnu snagu jednostavnog čina uspavljivanja, podśećajući na svevremensku ulogu roditeljske ljubavi. Uspavanka je pjesma koja nije samo namijenjena đeci, već i roditeljima, jer ih podśeća na to koliko su ti svakodnevni, naizgled mali trenuci, zapravo značajni u izgradnji ośećaja ljubavi, sigurnosti i povjerenja.

Pjesma Jedinica Ivane Mitrović duhovito prikazuje đečiju perspektivu prema školskim obavezama i ocjenama, fokusirajući se na trenutak kada dijete dobije najnižu ocjenu – jedinicu. Kroz jednostavan, ali efektan jezik, pjesma oslikava đečiju borbu sa školskim izazovima, ali i lagodan odnos prema učenju.

Već u početnim stihovima ośeća se dijete koje nije previše zabrinuto zbog svoje ocjene, ali je svjesno da „jedinica“ nosi određene posljedice:

„Vidite li, ljudi, tugu na mom licu

Juče sam u školi dobio jedinicu.“

Ovim uvodom dijete izražava svoju nelagodu, ali istovremeno koristi blag humor kako bi situaciju učinilo manje ozbiljnom. Nastavak pjesme otkriva odnos prema učenju, đe su druge aktivnosti mnogo privlačnije:

„A da budem iskren, to me mnogo smara

Jer ja za učenje nemam nekog dara.“

Ovi stihovi naglašavaju tipičan đečiji otpor prema učenju i preferiranje igre i razonode. Dijete otvoreno priznaje svoje slabosti i interesovanja, čime pjesma postiže autentičnost.

Završni stihovi dodatno oslikavaju đečiju prirodu:

„Meni više leži loptu da šutiram,

Da igrice igram u tome uživam.“

Kroz humorističan i opušten ton, pjesma ne samo da odražava đetinjstvo kao period igre i spontanosti, već i suptilno šalje poruku o važnosti balansiranja obaveza i uživanja u slobodnom vremenu. Ivana Mitrović uspijeva da kroz „Jedinicu“ oslika realnost svakog đeteta, dok odraslima daje povod za razmišljanje o njihovim očekivanjima i pristupu obrazovanju.

Pjesma Zauvijek ću biti dijete Ivane Mitrović je oda đetinjstvu, prožeta duhom bezbrižnosti, igre i radosti. Kroz stihove, autorka izražava odlučnost lirskog subjekta da očuva đečiji duh, bez obzira na protok vremena i pritiske odraslog svijeta.

Već uvodni stihovi sadrže jasnu poruku onima koji možda ne razumiju tu odlučnost:

„Za sve one što se čude

Kad me vide kako skačem,

Što pitaju što je sa mnom

Kad se smijem ili plačem.“

Lirski subjekt se obraća odraslima, kritikujući njihovu ozbiljnost i nespremnost da prihvate đečiju spontanost. Ovi stihovi naglašavaju raskorak između đetinjstva i svijeta odraslih, u kojem radost i emocije često bivaju potisnute.

Motiv „vječitog đeteta“ dalje se razvija kroz optimizam i ośećaj slobode:

„Godine se brzo nižu,

Al’ to neće da me smete,

Odlučila ja sam davno,

Zauvijek ću biti dijete.“

Ovi stihovi predstavljaju centralnu ideju pjesme – očuvanje duha đetinjstva kao svjesnog izbora, bez obzira na spoljašnje okolnosti. Subjekt se suprotstavlja vremenu, tvrdeći da đetinjstvo nije samo faza života, već stanje uma.

Završni stihovi pružaju poruku čitaocu, pozivajući ga da učini isto:

„Ne čudi se, ne mršti se

Ti odrasli, strogi svijete,

Nemoj da mi tu mudruješ,

Već zauvijek budi dijete.“

Pjesma nosi univerzalnu poruku – zadržati vedrinu, znatiželju i radost, bez obzira na godine. Ivana Mitrović kroz ovu pjesmu sve nas vraća u đetinjstvo kao vječnu inspiraciju i podśeća odrasle da ne izgube ono najbolje u sebi. Jednostavnošću i iskrenošću, pjesma inspiriše čitaoca da pronađe dijete u sebi i sačuva ga od zaborava.

Uspavanka za tatu je zbirka poezije koja na čaroban način oživljava uspomene na naša vlastita odrastanja, vraćajući nas u svijet đetinjstva ispunjen igrom, maštom i toplinom. Kroz stihove prepoznatljive po nježnosti i dubokoj emociji, Ivana Mitrović donosi čitaocima dio one neprolazne čarolije koja nas podśeća na vrijeme kada su knjige bile dragocjeni dar, ključ ka novim svjetovima i vjerni saputnici u odrastanju. Uspavanka za tatu nije obična zbirka pjesama za đecu; ona je istovremeno most između generacija, veza između roditelja i đece kroz jednostavnu, ali moćnu ljepotu riječi. Kroz nju, Mitrović oživljava duh nezaboravne đečje poezije Dragana Radulovića, čije su priče i stihovi bili neodvojivi dio đetinjstva mnogih generacija. Ipak, ova zbirka odiše inovativnošću i vedrinom, donoseći moderan pristup temama prijateljstva, porodice, ljubavi, igre i učenja. Autorka vješto spaja tradicionalne vrijednosti sa savremenim senzibilitetom, stvarajući stihove koji su pođednako privlačni i đeci i odraslima.

Zbirka Uspavanka za tatu sadrži stihove koji ne samo da zabavljaju i osvajaju srca mališana, već ih i podučavaju važnim životnim vrijednostima kroz tople i humoristične stihove. Uz humor, pjesničke slike pune emocija i lagani ritam, autorka na nenametljiv način podśeća i odrasle na važnost pažnje, ljubavi i igre u svakodnevnom životu. Ivana Mitrović kroz ovu zbirku majstorski prenosi đetinjstvo u riječi, čineći svaku pjesmu prozorom u svijet bezbrižnosti i mašte. Njen stil istovremeno i budi i podstiče đecu da čitaju, razmišljaju i sanjaju, dok odraslima budi nostalgiju i poziva ih da ponovno pronađu radost u jednostavnim trenucima.

Kroz Uspavanku za tatu, Ivana Mitrović postavlja sebe u red onih autorki čija djela ostaju upisana u srcima i pamćenju. Ova zbirka je istinski podśetnik da su đetinjstvo, snovi i mašta univerzalni jezici koji povezuju sve generacije.