SOCIOLOGIJA SVAKODNEVICE

Piše: Željko Rutović

Sociologija je tu oko nas, doslovce svuda. Jednostavno, nema beznačajnih događaja i tema u tumačenju fenomena društvenih odnosa. A u  okviru njih, gotovo da je sve bitno i  sve govorljivo. Jedna od tih mikrosocioloških laboratorija jeste npr. ponašanje čovjeka, konkretno vozača  u situacijama crvenog svijetla na semaforu. Naizgled čudno ili pak, čak, beznačajno. No, možete pomisliti šta tu ima. Uostalom, znate. A i provjerljivo je. I vidljivo. Uostalom, tradicionalna američka sociologija grada  ukazuje na važnost sociološkog  posmatranja života grada “otvorenih očiju” ( Dž. Džejkobs) putem posebnih gradskih “scena”. A koliko je tek tih scena! Vrijeme, prostor i (ne)vidljivi znaci te gradske  saobraćajne scene tipičan su primjer prave sociološke vivisekcije. Prilika je to za posmatranje čovjekovog ponašanja, podjednako i vozača i pješaka. Mnogo šta nam može otkriti posmatranje, taj neprekinuti tradicionalni vrli sociološki metod koji nam je naučno približio, otkrio i analizirao mnoge stvari i odnose čovjeka i čovjeka, čovjeka i društva.

Elem, širok je to i zanimljiv radijus posmatranja, koji za tako kratko vrijeme otkriva mnogo o čovjeku. Bacite tek onako nehajno pogled i eto odgovora. Eto malog dijela za veliki ram. Tek od tako reći budističke smirenosti, pa do odsutnosti ili upadljive nervoze i neprimjerenih gesti vidjeće se za tih  pola minuta ili već. Da, od  nirvane, tog nekog unutrašnjeg mira, praćenog ili ne omiljenim muzičkim taktom, do svađalačkih tonova, psovki i prijetnji nekome u prvom autu do sebe, ili suvozaču, ili nekom preko telefonske linije, ili pak nekom imaginarnom, tek sve to otkriva crveno semaforsko svijetlo. A u prelazima tih izraza gledaćemo i neke neartikulisane pantomimičke znake, odsutne poglede i kakav sve ne govor tijela – ruku i prstiju. Svojevrsna galerija likova i radnji nesporno interesantnih za fenomenološko situacionu sociologiju.

Konačno, ta sociologija svakodnevnog života pokazalo se stvara podjednako i publicistiku i literaturu. Detalj kao predložak cjeline. A u tom detalju je doslovce sve. Detalj, znak, simbol, kao sociologija svakodnevice, a u okviru nje opet (ne) kultura, maniri, odnosi i relacije kao portret konkretnog lica. Tek, naizgled male stvari koje otkrivaju mnogo. Upućuju na mnogo šta što čovjek ipak jeste. Zbirka takvih društvenih odnosa opredjeljuje i neke druge socijalno veće u kojima čovjek  i nije ništa drugo već portret – izraz lica, ponašanja i neformalnog govora, pred crvenim semaforskim svjetlom, pred kojim uprkos svemu niko ni da pocrveni.

U suprotnom, gledali bi i neke druge boje, vrijednosti, manire i nivoe u našim društvenim odnosima.

Posmatrajmo naoko te male gradske “scene” vidjecemo mnogo šta. Naizgled simbolično, ali iskustvo koje rječito govori mnogo o čovjeku, kulturi, gradu i društvu.