Ispovijest jedne  majke

Ne pišem očekujući sažaljenje. Niti milostinju. Pišem kao žena koja je cijeli život nosila teret odbacivanja, nasilja, siromaštva i izdaje, a kao majka uprkos svemu stojim tu, samo zbog jednog razloga: zbog svog sina!

Rodila sam se neželjena. Majka je često u ljutnji govorila kako je htjela da me baci u smeće, jer nijesam bila muško. Umjesto ljubavi, dobila sam uvrede, šamare i poniženja. Ljudi su vidjeli jedno, ali istina je živjela iza zatvorenih vrata; dovodila je krišom sebi oženjene muškarce, tjerala me da budem nijemi svjedok. Blatila me, vukla za kosu, ponižavala.

Nijesam imala djetinjstvo. Samo zloslutnu tišinu, strah i noći bez snova.

Jednom je i mene i sebe zaključala u podrum. Vlažan, mračan, pun glodara. Htjela je valjda uživati u strahu koji me cijelu prožimao i tada mi je rekla:

„Ti si slinava ološ! Ostaviću te na ulici! Ništa ne zaslužuješ!” Imala sam 5 godina. Srce mi je treperilo od užasnog straha i tuge.

Moja baka, jedina koja me voljela, umirala je dok sam je držala za ruku. Pogledala je mog tadašnjeg momka i rekla: „Molim te, čuvaj mi je! Umorna je.” Zatim me pogledala i tiho rekla: „Sine, čuvaj se! Bježi, sunce moje mučeno… sad ćeš tek da vidiš ko je ona!”

Zatvorila je oči i otišla tiho. Moja dama. Moj jedini anđeo. Nema spomenika; nije imala djecu spremnu da joj ga kupe. Ja sam se Bogu molila da joj ga podignem, još za života.

Izgubila sam i ujaka, drugu polovinu mog srca. Otkad njega nema, osjećam se kao da nikome ne pripadam. Cijeli život sam smetala, a ni danas ne znam zašto.

Rodila sam sina. Otac ga je napustio. Hrana koju sam dobila za novorođenče bila je često pokvarena. Dok je bio sa mnom, uzimao je novac koji sam zarađivala čisteći tuđe stanove i perući tuđa stepeništa. Meni ništa nije trebalo, samo da mom sinu ne fali.

Prvi polovni auto kupila sam radeći najteže poslove, one koje su drugi odbijali. Učila sam sama da vozim, jer  mog  sina osjetljivog zdravlja nije imao ko odvesti ljekaru, čak ni za vakcinaciju. Tata je uvijek bio zauzet. Odnos njegovih nije bio ništa bolji. Sjećam se da su me jednom u poodmakloj trudnoći istjerali iz kuće. Nazivali su me svakakvim pogrdnim imenima. Nijesam  imala vremena ni obuću pokupiti. Hodala sam bosa, ne osjećajući više stopala.

Ništa se nije promijenilo ni nakon porođaja. Opet tjeranje iz kuće sa  malenim  sinom u kolicima. Jedne večeri smo spavali u parku. Moj sin u kolicima, a ja na klupi. Činilo mi se da se bliži kraj.  Zamolila sam Boga: „Ne uzimaj me, molim te! Imam njega!“ I zaista, to maleno stvorenje je bolo svijetla tačka u mom sumornom životu, moja svjetlost duginih boja. Nijesam kradljivac. Nijesam prevarant. Nijesam grešnica. Majka sam kojoj je često potrebna tuđa pomoć, pa sebe, iako ne želim, vidim kao prosjakinju

Danas moj sin  ima  deset godina. Od čestih stresova dobio je epilepsiju. Za školski zadatak ne piše o tome, kako je  raspust proveo kod  svojih najmilijih. Očeva familija ga ne želi,  a ako ga nekim čudom i prime na kratko, obavezno pitaju koliko će ostati. Pri ispraćaju kažu: „Nemoj više dolaziti!“ Osjećam, boli ga to! Svojom djetinjom dobrotom,  neke  stvari još ne može shvatiti i voli ih! Vjerujem da bi jedan zagrljaj, makar odglumljeni, unio radost u njegovu dušu. Zašto su ga odbacili, nikada mi nije bilo jasno.

Sjećanja me vuku u 2015. Nemam frižidera. Treba mi samo jedan „Čokolino“ i malo mlijeka. Rodbina oca  mog sina odbija pomoći. Ujutro me čeka iznenađenje; malo pakovanje „Kravice“ na pragu! Makar nešto! Obuvam „baletanke“ i stupam na užareni asfalt. Hodam  ipak odlučno. Idem da zaradim nešto novca. Poučena bolnim iskustvom dajem sebi obećanje da moj sin nikada više ne smije biti gladan! Ne tražim sažaljenje, ni luksuz. Nama ne treba puno. Majka sam i to mi niko ne može oduzeti!

Autorica je željela da ostane anonimna. Njeno ime i prezime poznati su redakciji Radio Skale.