HARIZMA LUCIDNE BOEMIJE: SJEĆANJE – BOŽIDAR BOBO VUKČEVIĆ (1938 – 2025)

Piše: Željko Rutović

Da, bio je to osmijeh, manirizam i šarm koji se ne zaboravljaju. Kao takvog, zaista osobenog, nije ga višedecenijska tužilačka profesija uspjela ukalupiti u tvrde socijalno – konvencionalne modele komunikacije. Naprotiv, pravio je razliku, vidjljivu i teško dostižnu. O toj sociokulturološkoj prednosti kao rijetkom daru rijetkih ljudi, svjedočio sam od ranih devedesetih, kada smo se upoznali, pa sve dalje, što uostalom i nije samo lično iskustvo, već i svih onih koji su imali privilegiju biti dio širokog kruga Bobovih prijatelja. A uvijek ste i samo privilegovani kada vam se nesebično daruje srdačnost, širina i otvorenost, podrška, iskrenost i džentlmenstvo koje kod Boba bijahu njegove prirodne osobine. Širio je nenametljivo tu svjetonazora auru na način svoje identitetske misije kojom ostaje Čovjekom zaslužnikom i dostojnikom civilizacijskog  imena kulture sjećanja. Kada takvi zakonima života odlaze, ostaje velika zjapeća praznina, ljudska, profesionalna i urbana, koja se ne da tako brzo nadomjestiti. Originalnost je uostalom ontološko i autorstvo i iskustvo posebne dimenzije. koja vremenom prerasta u simbol – biljeg trajanja na koga se sa sjetom podsjećamo govoreći o onima koji su obilježili jedno vrijeme i jedan prostor, baš onako kako je to Bobo markantno činio.

Taj njegov filmski i osmijeh i glas, nalik klasicima stare dobre škole, emitovao je energiju dobra koja je pozitivnim duhom svom okruženju davala smisao izvornog ljudskog postojanja. Kao takav ,plijenio je harizmom prepoznatom u radijusu širokih socijalnih slojeva i prostora u kojima se je, onako smekerski, duboko ucijepio u neprolazno biće, kako Podgorice, tako i emancipovane prosvijećene građanske Crne Gore. Ostaju tragovi i brojna svjedočanstva kao sigurne mape puta kojima se treba vraćati i na jedan autentičan životopis  podsjećati. I zbog njega i zbog nas.

A u tom hodu kroz vrijeme, obilježeno suptilnom boemijom, ostaju mjesta kojima je Bobo udahnjivao dušu, nepretenciozno ali upečatljivo. Bio je to čitav društveni instrumentarij stila, duha, anegdota, mudrosti, iskustva, neposrednosti, koje su vas poput magneta vukli ka Bobu, koji je njegovao čitav jedan svijet univerzalnih vrijednosti koje podstiču na bliskost, razumijevanje i ljudsku toplinu. I to nije sve. Ispod čistote vidljivog života kod Boba je postojala još jedna dimenzija povezanosti skrivena ispod povriine, koju ste kroz njegove emocije, nijanse i riječi između riječi mogli osjetiti nalik poetskoj intimi kako uostalom svijetu boemije i sliči. I vrlo važno zbog rečene razlike naglasiti, ne uči se sve to u školama, na masterima, specijalizacijama i studijskim putovanjima. Drugi i dugi su to neki putevi, životni i ljudski. Na tim putevima Bobo je izgradio svoje časno ime koje ga je pratilo kako u izazovima profesije kojoj je iskreno i znalački bio posvećen, tako isto i ime omiljenog prijatelja, kolege i sugrađanina, čiji spomenar sjećanja ostaje primjerom nekog boljeg i ljepšeg svijeta.

Prenositi sjećanje o Bobu, znači prenositi nadu i vjeru u taj svijet čiji je on, nalik dječačkoj duši, bio vrli sin.

Poslije svega ostaje sjećanje, a na pomen Bobovog imena ono je široko upravo kao ta duša i veliko kao njegovo srce koje je kucalo za sve ljude dobre volje, iskreno uvjeren da je dobro to koje ipak i poslije svega pobjeđuje. Konačno, Bobov primjer  je snažna potvrda da kao ljudi pripadamo svijetu i budućnosti kroz svjedočanstvo svog života.

Božidar – Bobo Vukčević, ime plemenitosti dostojno uzvišene baštine po kojoj se za neke nove hronike kazujemo i u knjige kulture sjećanja upisujemo.