ROSANDA KOVIJANIĆ, GLASOVITA DAMA

Piše: Željko Rutović

Ona je glas mog i mnogih naših odrastanja. To je glas onih glasova koji su vječno pothranjeni u vašoj pod – svijesti na način njihove prirodne aktivacije pri pomenu jezičke kulture, čistote i jasnoće, savršene dikcije, sve i baš onako kako bi glas, riječ i lice ljepšeg svijeta trebali da izgledaju. A sa takvim glasom nerazdvojno pod ruku Rosandina lična kultura, aristokratski maniri, dostojanstvo i gospodstvo, integritet i identitet, odgovornost, etika i estetika. Može li se više?

Život i biografija ugledne spikerke Rosande Kovijanić, zastitnog znaka ove profesije, portret je za zlatni ram crnogorske medijske kulturologije.

Njenih trideset osam godina rada u Radiju Crne Gore, pride godine rada u drugim crnogorskim medijskim kućama, bogata je i trajna zadužbina civilizacijsko – društvenog nasljeđa sa kojim bi se ponosile sve velike kulture i države svjesne institucionalnog  značaja misije ovih rijetkih i nesvakidašnjih ličnosti. Taj životno iskustveni stav, sa bogatstvom vrijednosti strpljenja, mudrosti i tolerancije, visoko je uzvisio našu mentalitetsku plahovitost, isključivost i sveprisutni narcizam. Lekcije za pamćenje. Pokazuje nenametljivo i suptilno  Rosanda svima onima koji hoće da vide, čuju i nauče kako se i može i hoce i zna.

Svoje životno vrijeme pretočila je Rosanda u naše kolektivno po kojem se kazujemo i nostalgično sjećamo. Sjećati se znači i postojati. Glasa o nama, nema i ne može biti, bez Rosandinog glasa. Ta snaga takvih ličnosti postaje i ostaje nemjerljiva, jer nema tih socio mjera koje mogu pojasniti izraz neizrecivog.  Da, postovanje i sjećanje, nužno i očekivano snaže kulturu i društva i države.  Ako je neko te riječi zadužio i zaslužio, to je Rosanda Kovijanić. Zamislite na tren kako te riječi zvuče u njenom glasu. Jeste, zvuče blistavo i uzvišeno, onako kako treba.  A da sa riječima treba znati, niko nije znao  profesionalno i ljudski kao Rosanda. Potvrđuje to i danas.  Uvijek je sa njom i kod nje sve bilo jasno. Sve što je mnogima bilo i jeste vještačko, kod nje je išlo i teče kao čista voda planinskih izvora, sa kojih je i sama potekla šaljući života čistotu svijetlog primjera i nauka kako se i zbori i tvori. To njeno zboriti preraslo je u zvučnu crnogorsku čitanku velikih slova koji u Rosandinom glasu ispisuju našu kolektivnu legitimaciju osobenosti i autentičnosti. Gledati i slušati znači učiti, što na Rosandinom primjeru jeste živa škola one stare dobre prakse koja ispisuje hroniku vitalnosti profesije čija komunikacija znači povjerenje, istinu, ali i toplinu i intimu doma slikanog uz stare kultne radio aparate. Sve te istine i slike, sjećanja i vremena, izaziva Rosandin glas. A imati glas iz koga teče dobra volja dobrih ljudi, garancija je potvrđenih istina  kako nas neki glasovi vraćaju u nutrinu čovjekove bolje prošlosti, čije ime Rosanda sa ponosom nosi kao znamen budućnosti koja zbog našeg dobra treba Rosandin ljudski i radijski glas.
Znali su i pamte to savremenici njenog doba od Triglava do Đevdelije, diveći se iskonu one ontologije koja pronosi rodno ime vječne Crne.Gore. Ta neprekinuta tonska traka ostaće  vječno živom dokumentaristikom čije slike postaju i prenose se u kulturološko antropološke muzealije crnogorskog vječnog postajanja i opstajanja.

Dama, Rosanda Kovijanić – ime glasovite Crne Gore.