Slovinić: Volio bih da dan traje 48 sati da mogu da napravim ono što želim

Minijature su uglavnom planine, more, školjevi i različita doba dana – noć, jutro, zora, kako mi se podesi da slikam. Kako dobijem atmosferu onda je ganjam i lakše savladam u minijaturi, nego na većem formatu, kazao je u emisiji “Na kraju dana”, na Televiziji E, slikar, grafičar, esejista, arhitekta, dizajner enterijera, književnik i neumorni hroničar crnogorske istorije i duhovnosti – akademik Slobodan Bobo Slovinić.

Samostalna izložba likovne minijature u Danilovgradu Slobodana Boba Slovinića, na kojoj će prilika imati priliku da se divi delikatnoj ljepoti sitnog formata, ali i dubokoj simbolici koju njegov rad nosi, biće otvorena 4. aprila u 19 sati u organizaciji Centra za kulturu Danilovgrad.

Slovinić je poznat i po svojoj izuzetnoj trilogiji “Herbarijum”, porodičnoj knjizi koja brižljivo čuva uspomene, svjedočanstva i emocije, dajući nam jedinstven uvid u istoriju jedne porodice, ali i jednog vremena. Ipak, možda, najmonumentalniji poduhvat njegovog stvaralačkog i organizacionog rada bilo je preseljenje Pivskog manastira, projekat koji je nadmašio granice običnog građevinskog poduhvata i postao simbol očuvanja kulturno istorijskog nasljeđa Crne Gore.

Mnogo je napravio slika u velikom formatu, kaže Slovinić, i uvijek je bilo u okruženju mnogo malih kartončića od kojih su nastale likovne minijature.

– To je takozvani nusprodukt, ali taj nusprodukt je ispao jako dobro. Po mom shvatanju to su minijature, ali kad nema nečega da to izmjeri, nema automobila, nema kišobrana, nema čovjeka, i kad se pogleda sama slika ona izgleda jako monumentalno, a usustini su to mali lijepi komadi. Uglavnom su to planine, more, školjevi i različita doba dana, noć, jutro, zora, kako mi se podesi da slikam, kako dobijem atmosferu u stvari, onda ja tu atmosferu ganjam u toj minijaturi, lakše savladam u minijaturi, nego na većem formatu – rekao je Slovinić.

Njegov radni dan počinje ujutru, za kompjuterom ili u ateljeu. Kako kaže – slika, malo odmori i “gura” do ponoći.

– Slikari kažu ja bih slikao, ali nemam temu. Ima milione tema, nije problem tema, meni je problem vremena. Ja bih volio da ima u 24 sata 48 sati, da bih mogao da napravim ono što bih želio. Čini mi se da sam radan čovjek, to me drži – istakao je Slovinić.

Pronašao je herbarijum svog strica sveštenika Don Đura, nastao 1889. godine i to je bio povod, prisjeća se Slovenić, da krene u pisanje, uz osjećaj da mora o svom ocu novinaru i prvom šefu protokola Crne Gore ostaviti neki pisani trag.

– Čudio sam se zašto o mom ocu nije pisao niko, gotovo da je ostao u zaboravu, u nekim fiokama, sjećanjima ljudi, čak ljudi koji su ga znali su već pokojni. Vidio sam da nema tragova i počeo sam da pravim jedan mali presjek, da napravim kao neke važne događaje i objavim u obliku brošure. Međutim, desilo se da sam pronašao herbarijum, koji je moj stric, Don Đuro pravio kao dvanaestogodišnji dječak, i sasvim sam ga našao. Kad sam otkrio taj herbarijum on je bila kapisla da prvo pravim priču o mome đede Niku i njegovom najstarijem sinu Don Đuru. Tako da sam prvo Don Đura napravio i obuhvatio te stare pretke Slovinića, sljedeća knjiga je bila normalno posvećena mom ocu šjor Ante, njegov život obuhvatio, to je osim datuma i podataka romaneskno štivo, nije puka faktografija – kazao je Sovinić.

Kako je kazao, herbarijum se provlači kroz sva tri romana, i on je vezivno tkivo u posljednjoj knjizi “Pittore liberto”, posvećenoj njegovom životu.

– Najteže je bilo pisati o sebi. Ja na kraju otkrivam kako sam došao do tog herbarijuma, jer to nije običan herbarijum, to je više mnogo od đačkog herbarijuma – zaključio je Slovinić.