Što je jedno oko za spas despota

Piše: Slavko Mandić

Što je tvoje oko nesrećni Lazare za velikog vožda? Vala baš ništa. Jer za oko dobiješ zagrljaj unezvijerenog pred kamerama nacionalne lažotinje. I brižni izraz podbuhlog lica, od opravdanog dugotrajnog nesna. Pritom dobiješ i jak stisak oko vrata, ruke davno porasloga nosa, snažno, bratski, ili još bolje roditeljski, da se zna koliko ga je  pomamila tvoja zla sudbina. Boli te, jasno je, a i kako ne bi nakon onako silnog udarca kundakom ili specijalnom gumenom palicom, osnovnim sredstvom svakog pojedinačnog specijalnog slučaja.
Prijeti da ti iskoči i to preostalo oko, ali valjda neće jer ga zaliva suza radosnica što je milosrdna aždaja uzela tebe kao primjer patriotske snage i odlučnosti, a ne neke druge od silnih vlastitih pokusnih kunića. Stisnuo si krvavo oko pred  (krvo)žednim nacionalnim kamerama. I zube si stisnuo, kako ti se ne bi patnja viđela jasno. Jer, kako može da te boli dok te on grli? To nikako ne bi moglo dobro da se dojmi kod one stogodišnje đece u Pionirskom parku, jedinoj slobodnoj teritoriji silnika i nasilnika, ograđenoj zaštitnim traktorima kao posljednjim bedemom petnaestomartovske odbrane. Zato trpi  do besvijesti Lazare Baćiću iz Novoga sela, da ti se despot dodatno ne śekira. To njegova napaćenost ne bi mogla da podnese. Malo mu je jada mladost nanijela, i to ona koju je tetošio, mazio, pazio i sve joj dao. I smanjio joj školarine. I stanove im obezbijedio da usele istoga časa kad se pozdrave sa ulicom. Jer tamo nemaju više što da nauče. Smislio je on, ali je, po običaju, loše smislio.
Njegove namjere, neiskrene kao i sve do sada, studenti su ignorisali. Šetajući Srbijom uzduž i poprijeko, polagali su najvažni ispit. Onaj životni, u koji se smjestilo čojstvo i ljudskost, ljubav, požrtvovanje, uzajamno povjerenje i međusobno poštovanje. Svi odreda pokazali su da znaju, mogu i umiju. Položili su sa čistom desetkom, oduševljavajući i profesore i narod koji ih je dočekivao s ljubavlju kojom su god stranom svijeta prolazili! I iznosili pred njih od onoga što imaju da ih okrijepe i kažu im jasno da nijesu sami. Da im zahvale što su ih probudili i ulili im nadu da nije sve đavo ponio. I da mu je, na đavola mislim, definitivno kraj. Onaj politički, naravno. Jer su anđeoska lica jedini pobjednici.
Gledajući snimak udarca kojim mu je kolega specijalac dobro oko oštetio, „junak“ Baćić iz Novoga sela, tirjaninova uzdanica u stalnom dokazivanju da su studenti zlo nacije, ipak za svaki slučaj ostavi mogućnost da ga je onesposobio neki od blokadera. Jer tako veli vlasnik njegove duše. Spahijska se ne poriče, već jednom zaključismo, tako da oko toga dileme nema. Ali pošto nije siguran, jer sa jednim okom ne može dobro da vidi specijalca, kao što bi sa oba, pa zbog mutnosti u žutoj mrlji, ovaj ipak može biti onaj kojeg despot priželjkuje, odluči da do daljega ćuti. Da ne pisne ni jednu. Jer, ko zna? Možda se sve ovo po silnika dobro završi? Tada će Baćić, ako ga se śete i pomenu ikad više, biti heroj. Mada, znjući vožda, teško da istinski u to može vjerovati.
Dan je do priželjkivanog strašnog suda,  koji glasno priziva vikar sa svih strana izudarane zemlje Srbije koja, kako on veli, ne sme da stane. Pa ni u nastavku prljavih rabota koje dnevno čini njegova partijska kamarila čiji je on spiritus movens. Nikad, ili makar dok se ne završi rasprodaja svega što vrijedi u državi. Pa i po cijenu ljudskih života, ako je to neophodno. Zato je pozvao da u subotu bude najdonji sloj društva ispred njega, da ga čuvaju od mladosti koja ga uporno ne primjećuje. I kojoj na pamet ne pada da zatraži njegovu smjenu. Jer je za mnogo toga što obnaša jednostavno nenadležan. Pa samim tim ne može biti ni odgovoran. Njih subota ne plaši. Poručivao im je nenadležni sve i svašta. Naročito potonjih dana, kad se približavao brže no je htio, istorijski „Dan D“. Prijetio je hapšenjima, kaznama, kazamatima, otpuštanjem s rabote. I sve to sipao „u brk“ većinskoj Srbiji. Pomagala mu je i nesrećna Anita od parlamenta, koja je jedinstvenim dubokogrlenim glasom raskošnu mladosti nazivala svakakvim imenima. Ali koga on i ona mogu još uvrijediti? Osim vlastitih prirepaka, kojih ima i ovamo kod nas, nesvjesnih i jadnih, uplašenih za njega, bez kojega ni njih više ne bi bilo. Znaju to oni i otuda tolika ljubav prema voždu, dok njegovi sitni novci vrte đe burgija neće. Kao onomad u bici za Nikšić, Budvu, Podgoricu…Čak i u ovim, za njega teškim vremenima, politički kiklop ne pušta Crnu Goru. Čerupa je, možda misli da skrene s istinskog problema, a pomažu mu njegove četničke orgije na način na koji se najbrže ostaje bez obraza i časti.
Poće mu i ovdanji u pohode. Vojvoda od parlamenta i kriška iz najmlađe opštine sasvim sigurno. Da im napravi po sendvič koji će u slast trpati u gladne drobove i da ga pridrže dok bude posrtao.
Da je imao zeru pameti, iz ovoga je mogao izaći. Jednostavno je. Čak, nikad jednostavnije. Studenti su kazali što traže. Samo da odgovaraju odgovorni. Ništa više. Pa zašto im se nije izašlo u susret? Valjda zato što je dugačak  spisak onih koji će omirisati apartmane u Zabeli.
Ponoviću,zahtjeve studenata nije teško ispuniti. Pravo i pravda konačno da se  usele u institucije i da odgovaraju odgovorni. Ništa više od toga. Do tada neka im put svijetli Njegoševa kosmička misao: “Vuk na ovcu svoje pravo ima ka tiranin na slaba čovjeka; al tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!”

A sad adio i neka vam je srećna i ova pobjeda, koju nižete na blistavoj niski od kad ste se pojavili. I krenuli oči da nam otvarate i dušu da nam sokolite.
Hvala vam na tome.
Dok je mladosti, ima i nade!