Zbog Vučkovog dvosjeda Mojkovac crvenio od stida

Piše: Slavko Mandić

Može to u Crnoj Gori samo, i niđe drugo na planeti. Da preśednik Skupštine Crne Gore pozove u goste preśednika Vlade suśedne države. Onoga što ga studenti i mladost Srbije, intelektualci, umjetnici, radnici i seljaci prozivaju zbog pada nastrešice u Novom Sadu i smrt  15 nevinih života. I traže njegovu ostavku. Kao prvu mjeru. A poslije…

Kao da smo siročad, pa nam vojvoda zamjenjuje premijera. A onda opet, kad se čovjek malo zamisli, jasno vidimo da je vojvoda od parlamenta, istovremeno i premijer. Neformalno, ali suštinski svakako. Singapurac je zadužen za povremene tragi-komične razgovore sa novinarima, od kojih mu vatra skoči toliko da poslije danima ćuti i ne pojavljuje se. Jasno je i njemu da je pao na ispitu Vučkovog sveučilišta. Da su gluposti koje je izgovorio samo doprijenile da poraste opravdani bijes naroda i da danas imamo proteste koji, vjerujemo neće stati dok se pojedini foteljaši, odgovorni za tragediju na Cetinju, trajno ne uklone sa pozicija vlasti. A to se mora desiti kad-tad.

Skupštinski vojvoda silnik, bahatnik, falsifikator svake crnogorske istine, javni pozivar ratnih drugova iz 90′-tih da otkopaju oružje i spremte se spremte na Crnu Goru, čini se obnaša funkciju i preśednika države. Neformalno, jer formalno je to Jakov, sigurna i čvrsta riječ, kamen stanac crnogorske državnosti  i bespogovorni Evropejac, istovremeno i desna ruka kad zatreba domaće četničke ideologije. Da nije bilo tog neformalnog,  i njegovih oštrih žaoka uperenih ka domaćem Zoranu Liliću (drugi predsednik Savezne Republike Jugoslavije), koji se pitao i pita taman koliko i ovaj u doba Slobodana Miloševića, od podgoričke iste družine na vlasti ne bi bilo ništa. A kad je podigao prst prema lošem imitatoru moći, ovaj se toliko prepao da je stvar momentalno bila završena.

Srbijanski napredni naprednjak se onako šarlatanski, sa dobrom primjesom ulice, kakva je i sva tamošnja politika vlasti, narugao zvaničnom crnogorskom premijeru poručujući mu iz Mojkovca da je spreman da se sa njim sastane kad god i đe god to treba. Nije mu se ni javio, jer Vučkova igračka zna ko u zemlji Crnoj Gori vuče konce i sa kim će prvi put na jutrenje. Zato je došao na proslavu 109 godine od slavne Mojkovačke bitke, na poziv drugog Vučkovog izvršitelja, ovoga domaćega. Da ubode prst u oko Crnoj Gori još jednom i sa prgršt monstuoznih laži ode zadovoljan pred poglavara, dok je Mojkovac crvenio od stida.
Prethodno su dva poltrona srbijanskog autokrate, vojvoda od parlamenta i džepni snishodljivac glumila u Mojkovcu državnike. Oba pisnut ne smiju kad im je vlasnik u blizini, ali se pušte s veza kad ih pošalje na radni zadatak. A oni se utrkuju ko će bolje da udari u temelje Crne Gore. Sramno i bijedno. Naprednjački privjezak je saopštio da se čuo sa premijerom Spajićem telefonom. Stiče se utisak da mu je jasno kazao da on može doć u Srbiju kad hoće, kao što dolaze njegovi ministri. Pošteno, nema što. Primiće ga, ka što je onoga bocuna u prvo vrijeme u farmerkama izblijeđelim na surčinskom aerodromu dočekao ministar od poljoprivrede. Da se zna ko je ko i đe mu je takvome mjesto.
Laž je srpski državni interes, zapisao je u Deobama otac nacije Dobrica Ćosić, najbolje slikajući svoje sunarodnike. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.”
Ta slikovita poruka oca vaskolikog srpstva prosto obavezuje nekog Vučevića, prišipetlju Vučkovome, da slaže na kila. A kad to učini, pojavit će  se kod gazde trijumfalno i pokloniti mu se kao što to on radi po crkvama đe mu se narod smije, zbog goleme neprirodnosti koju čini da bi se dodvorio popovima i bradatoj ideologiji, koja sve manje strpljenja za njega ima.

Na Mojkovcu je poginulo preko 500 Crnogoraca. Uzalud, jer nijesu oni čuvali odstupnicu srbijanskoj vojsci. Ona je već ranije utekla prema Draču. Ali je cilj „braće“ iz Srbije bio da se oslabi crnogorska vojska i dovede do uništenja. Taj rat je njima bio važniji od onoga protiv Austrougarske.
Zvjerstva koja su nakon okupacije Crne Gore činili pripadnici srbijanske vojske po našoj zemlji spadaju u najmonstruoznije zločine toga doba, o čemu su pisali i zgražavali se brojni svjetski mediji. To je ta bratska ruka i vjekovno prijateljstvo o kojem laže srbijanski politički poluproizvod.

Vojvoda od parlamenta poklonio je svom kolegi po četništvu, sliku Lovćena sa kapelom. To je namijenjeno crnogorskoj javnosti, a ne ovome jadovniku kome je data. Da prefarbani vojvoda pošalje poruku Crnogorcima da će vrh Lovćena ovako izgledati opet.

Neće vojvodo, zadaju ti božju vjeru Crnogorci. Džabe si krečio, što bi narod rekao.
Uzalud vam trud Vučkovi svirači.