Miško Mašo Čekić, kulturološki je štambilj na svilenom tkivu Boke

Dobrodošlicu novoj knjizi pod naslovom “Iz bokeške pjatance” Miška Maša Čekića, meštra od riječi, kužine, radija, fešte, ma svega od mota i  tradicije iz zlatne škrinje što se Boka Kotorska zove, sinoć( 28.11.) su poželjeli brojni Kotorani i gosti iz susjednog Tivta i Herceg Novog.
S Mašom je fešta đe god bili, što god činjeli. Jednostavno, zato što je dobar. Kao kruh. Zato što je duhovit kao cirkus i što je duhovan kao libro. Originalan i svoj. On samo sebi liči.

Miško Mašo Čekić, kulturološki je štambilj na svilenom tkivu Boke, kazala je recenzentkinja ove knjige, poetesa i novinarka Dubravka Jovanović, duhovito slikajući autora i prenoseći žive slike njihovog dubokog prijateljstva.

“On ima svoj lični arhiv u glavi i u onom uskom a dugačkom portiku duše kuda svjetlost ulazi sjećanjima na djetinjstvo i mladost, na šušte i gušte, smijeh i suzu, getove, parade i sprovode, na vjeridbe, svadbe, rođenja i krštenja, na bale i buće, briškulu i trešetu, na banj i na babine, na fundamentu i useljenja, papalade i bevande.
Na škanciji Mašovih živih sjećanja iz djetinjstva, kao porculanska figurina je njegova baba Dragica i svo blago iz njenoga baula u čijem kantunu je i čuvena žuta sveska, puna rićeta.
Ta biblija Mašova ostala je spomenik kulture pasanoga vremena koje je mirisalo na toplinu skromnog doma, građanske kulture, na priganice i rožadu, paradižet i branje, bumbare i kalamare, riječi su Jovanovićeve.Mali  od kužine parićavao je pune teće, terine i supijere, pjadele i bombonijere bokeških delicija na radio valovima i televizijskim emisijama.Počasno, kultno  mjesto zauzima Mašova žućenica.
Ja ću reći kapovica od zeleni. On je ovu divlju, jestivu biljku pripitomio  i od nje stvorio i danas poznatu, originalnu feštu Žućenica fest. Stigao je proučavajući  njeno porijeklo i do prvih podataka o ovoj travki koje nalazimo na staro egipatskim papirusima.
Mašo je sa svojim prijateljima i prijateljicama žućenicu uveo u knjigu, u pjesmu u serenadu.

Čekićeva knjiga je, smatra Jovanovićeva, kulturološko, etničko, etičko, estetsko štivo, sa čijih stranica se filmskom trakom nižu mali, veliki životi puka i gospode, građanskoga Kotora i Boke u cjelini.

Sve to smješteno u gotovo zaboravljene sitnice pokućstva koje urezane u slike djetinjstva ostaju da svjedoče o načinu života i življenja.
U Mašovim kogumama, solijerama i gvantijerama su kapljice duše naših starih, od kojih se učila mudrost. Ali i ona fina skrama brodeta od Boke, u kojoj se složno živjelo, poštivalo sa svim razlikama koje su u stvari samo doprinosile suživotu, okićenom svadbenim grančicama masline, sa crvenim fjokom.Istraživao je, listao i dopisivao bibliografske spise uz potez etimološke, etnološke, farmakološke kičice na platnu našeg bivstvovanja u ovom kraju čija istorija, tradicija i kultura nema kraja.

Obraćajući se prisutnima, na svoj jedinstven način Mašo je uputio poruke i opomenu sa nostalgičnim odjekom pasanih vremena,sadašnjim i budućim generacijama čiji osnovni zadatak mora biti očuvanje i njegovanje bogate tradicije Boke Kotorske, od lingvistike do gastronomije, kroz slojeve kulturološke, za amanet.

“Čuvajmo porodicu, jer je ona temelj našeg postojanja. Njegujmo tradiciju i jezik, jer u njima živi duša naših predaka. Sačuvajmo istoriju i identitet, jer su oni naše sidro u vremenu. Ako zaboravimo ko smo i odakle dolazimo, izgubili smo ne samo prošlost, već i budućnost. Boka je više od prostora – ona je priča, nasljeđe i ljubav koje moramo prenijeti onima koji dolaze, poručio je Čekić.

Posebno mjesto u njegovom životu ali i podsticaj njegovom profesionalnom opredjeljenju i radu dala je njegova baba Dragica, rođena Hvaranka, udata u Špiljarima.
Njene lekcije o životu i iz života ostale su zauvijek znak pored puteva Maša Čekića, kao topli miris vanilije čuvenoga paradižeta ili slatki karamel bokeške rožade.

Tako je bilo u Koncertnoj dvorani kotorske muzičke škole, uz bokun duše i vonj zaboravljenih delicija bokeškoga kraja, uz sve užance koje prate gastronomsku umjetnost. Obradovao je Mašo Čekić svoje Bokelje, željne ovakvih susreta i duhovnosti, i podario im knjigu, u četiri poglavlja pod nazivima: Putevima gastronomije, Od Špiljara do Škaljara, Iz babine stare sveske i Priče o slatkom, kako je, u ime izdavača kazala Marija Starčević, upravnica Gradske biblioteke.
Ona je podsjetila na impozantnu biografoiju ovog novinara i publiciste, šetajući knjigom koja je ostavila još jedan trag njegove autentičnosti i originalnosti.

“Veliki poznavalac kulinarske vještine, istinski promoter kuhinje bokeljske, pa i crnogorske, čuvar bokeškog govora i njegov poznavalac, zatim posvećeni istraživač naših običaja, užanci iz skorije kao i dalje prošlosti, Mašo Miško Čekić nam je podario novu knjigu sa 32. priče koje su tematski podijeljene u četiri poglavlja i na kraju svake priče donosi stare, a u najvećem broju slučajeva i autentične recepte.

Na korici knjige nalazi se prekrasna plava boja cvijeta žućenice, budući da je ona centralna tema naše kuhinje, literarno lajtmotiv svih priča u svim poglavljima. Ona je postala i simbol svega onoga što priroda daruje čovjeku, budući da je čovjek uvijek bio upućen na prirodu, ili je makar to bio u nekim prošlim vremenima”između ostalog kazala je Starčevićeva.

Novu knjigu Maša Čekića, autora, promotere i brojnu  publiku pozdravila je u ime domaćina  direktorica Kulturnog centra “Nikola Đurković”, Radmila Beća Radulović. Dizajn knjige potpisuje Vojislav Bulatović.

Neskrivena Mašova ljubav su njegove Danica i Irina Matanović, koje su zvucima flaute i klavira ovoj večeri podarile  emociju više.

Na kraju je publika imala prilike da novoj  Mašovoj knjizi nazdravi uz bićerin rozulina i mrče te priganicama i galetinama iz njegove domaće radinosti.

Foto: RadioDux
Portal Radio Skala