Kandela za Kotor

Piše: Dubravka Jovanović

Grade moj, koji živiš sjaj pasanih prošlosti. I uporno opominješ zlatnom patinom pradavnih slojeva civilizacije da u nasljeđe mora po užanci tvoga kamena i pločnika  i zavjeta tvoga zalivskoga, samo otmjenost na veluru tradicije.
Sa kampanela zaštitnika tvoga, Svetoga Tripuna, da se u tebi nikada i ništa ne završava, nego da vazda počinje novo i veliko, sa prastarim mirisom tvoga milenijumskog trajanja.
Ti si rod svima koji TI bilo čuju. I dom si tvoga Clausilia Catharensisa( kotorski puž) starog koliko i Ti, ogluvjelog od starih zvona, ali koji još uvijek budi dobre duhove. Taj znak tvoga rođenja čiji snovi imaju boju Kotora i danas zanoći u zavjetnu riječ tvojih predaka.
Grade, u kome je muzika govor tvojih voda. Kiše i Škurde i uzavrelog Gurdića o  Boreju i Notusu.
A oni neće ovo i danas.
Neće vapore ogromne da te poklope, od kojih se rovinjava tvoja koža. I tvoj pločnik ruzina hvata a tvojim kamenim vratima “na koljeno” za izlog negdanji, đe su cvali stari zanati, danas neki novi koluri orjenta. I suveniri za furešte bez šuga, umjesto malih butiga, bistroa i kafanica.
Ni gavica  ni njoka a ni pašte kotorske i torte dobrotske za pristojnu ponudu i novce međ tvoje zidine.  Neće miris komercijale, brze zarade, obezduhovljenosti, bez stila i autentike, na taracama što ti pjace  trpezama popločavaju.
No, život nije konzerva. Mora se  podmlađivati stari Kotor.
Neki novi klinci bi i da ovo stoljeće ostavi štambilj na milenijumskom trajanju grada od vjekova. I treba im vjerovati. Ali nikako svađom i podjelama. Nikako prstom u oko grada  u njegovu tradiciju i suživot.
Gospa od zdravlja, ta kapljica zlata na tvrđavi iznad Grada, kojoj se dolazi na današnji dan u vrijeme srijetanja  i dobre molitve, moli za zdravlje vječnog grada i njegovih ljudi. Moli i opominje.
I mornarica slavna i mužika drevna će u đir. Pa ko to  ima pravo mrakom na ove  kotorske svetinje?
I niđe kao u Kotoru, od šuga i mota, nije se feštavalo. Grad od balova i fešti, otmjenih ljudi građanske kulture, znao je da uzavri od radosti i ljepote.
Raspusnog duha, renesansnog i karnevalskog.
Čarala je vila Alkima sa ovog svetog kamena, a nebo nad gradom u feštama kotorskim bivalo je od plamena.
Sa kampanela kotorskih crkava i hramova i golubovi feštavali sa ljudima.
Kalete starog Kotora vonjale su na umidecu (vlagu), po neku zagorelu teću skromnoga objeda u puka. Mačke bi u kantun ispod portuna čekale svoju porciju.
Između visokih kuća i oronulih fasada sušila bi se roba a počasno mjesto zauizimale bi mudante. Susjede, uz poziv na kafu i bićerin, po pravilu bi spjegavale (kazivale)  novu ćakulu. Sve je to imalo onaj neodoljivi kotorski šarm.
Iz sjećanja i kapljicom nostalgije ispisujem ti čestitku u Danu od tri tvoje fešte. Gospa od zdravlja i Sveti Arhanđel vjekovima pod ruku i uz bićerin u domovima kotorskim. Sjećanje na slavne i herojsku borbu protiv fašizma, na njihovom grobu gdje niče cvijeće za daleko neko pokoljenje.
I taj šmek, ta energija, ta patinirana tradicija, mistika i ta okultnost i bestijalnost ponekad, ta ezoterija i ti čarobnjaci i vile, koje vidim i kada ih nema, (jer ih prizivam pa se pojave), sve to čini Kotor našim i svih ljudi dobre volje.
Kotor -kotorskim.
Sve navedeno staje u kulturu sjećanja, u spomenar pasanoga vremena.
Sve manje na mapi sadašnjeg života u kome jedva da svoji svojima kažu dobro jutro i ke nova?
Danas u odlomcima. Danas u političkim oblandama. U nedogovoru  I bez vlasti u gradu na Dan njegov.
Danas u globalizaciji i istosti u kojoj se gubi identitet. Danas u licitaciji, pa ko da više. Danas u dokazivanju i nadgornjavanju ko će kojom mega zvijezdom na svom trgu pokazati dominaciju. Danas u posvađanoj Bokeljskoj mornarici.
Kolo na pjaci od rive mora za onu moju: Kotorani u srcu vam tica kad zaigra stara mornarica. Samo Kotor ima autentične pjace i pjacete na kojima golubovi nijesu na prodaju.
Moje pitanje je: obavezuje li vlast i državu slavna tradicija, kultura, istorija? A posebno građane Kotora. Dodiruju li ih slojevi civilizacijski? Ili je najbolje po onoj latinskoj: sa svima lijepo, ni sa kim iskreno.
E, tako nam je uglavnom sve u Kotoru gradu u novije vrijeme.
Pa su nam puna usta kako su došli divlji da išćeraju pitome a mi Kotorani pitomi uštirkano šutimo i kulturno čekamo da se po Duhu svetom rješavaju naši problemi.
Da nam vrate institucije centralizovane. Da nam ne kradu običaje i užance. Da nam ne dijele i svađaju moranaricu staru 12 vjekova.
Da nam ne zbrišavaju i utapaju jezik i ne šporkaju tradiciju.
Da se zadovoljavamo velikim, grande feštama i mega ZVEZDAMA po sistemu za svakoga po nešto a za grad NIŠTA.
Za kim zvona zvone?
Za našom nemoći. Za našom slabošću. Za nedostatkom građanskog otpora.
I korađa. I dostojanstva. I slobodnog glasa.  Za malograđanštinom i za sve očiglednijem utapanju u prosjek.
Ja bih “u riječ, u pjesmu, u hrabrost, u čovjeka).
Kotorani, probudimo se! Niko nam nije kriv, do mi sami sebi.
Ne može se živjeti od stare slave. Ni od ćutanja. Od lovora u kamenu.
Od mirenja sa sudbinom, po sistemu ne bi bio rada da se od mene čuje. Neka to kaže neko drugi. A kad kaže neko drugi onda po njemu iz svih oruđa i oružja.
Ali naravno, bez imena i kičme. Na drušvenim mrežama, iza nekoga tamo. No Name.
I još nešto. Ne pominjem one koji čekaju da se riješi pa izlaze u lakovane crevlje i bijele gvante da nam nešto zaboga mudro saopšte.
Ili one koji i kad zbore glasno to čine samo i isključivo zarad svoga ličnog interesa, profitiranja i falsoga patriotizma. Ljubav prema Kotoru, ali potla ljubavi prema sopstvenome špagu.
Probudimo se ćitadini! S kandelom da zasvijetli sa San Đovanija i u duši kotorskoj.
Adio i bez barufa i skandale u Kotoru gradu.