Matić: Prebijanje i ubistvo novinara najjeftiniji oblik cenzure

Atmosfera represije i straha: Napadi na medijske poslenike sve češći, kazne blage

Matić: Prebijanje i ubistvo novinara najjeftiniji oblik cenzure

U slučaju Ane Raičković imamo nasilnika i dva njegova tjelohranitelja, masovnu silu koja se ustremila na ženu, novinarku. Ovakav napad mogao je da se završi sa mnogo drastičnijim posljedicama, kada vidimo o kakvoj je sili riječ. Nekažnjivost u slučajevima ubistava i napada na novinare je velika i ona ohrabruje nasilnike, a posebna meta su novinarke, rekao je Veran Matić

Brutalni napad na novinarku Pobjede Anu Raičković govori o ambijentu koji je napravila država da je siledžijama sve dozvoljeno.

“U ovom slučaju, imamo nasilnika i dva njegova tjelohranitelja, masovnu silu koja se ustremila na ženu, novinarku. Ovakav napad mogao je da se završi sa mnogo drastičnijim posljedicama, kada vidimo o kakvoj je sili riječ. Nekažnjivost u slučajevima ubistava i napada na novinare je velika i ona ohrabruje nasilnike, a posebna meta su novinarke”, rekao je Veran Matić za Pobjedu povodom brutalnog napada na novinarku Anu Raičković. Matić je predsjednik Komisije za istraživanje ubistava novinara i član Stalne radne grupe za bezbjednost novinara i predsjednik Upravnog odbora ANEM-a (Asocijacije nezavisnih elektronskih medija)

Napadi i osude

Govoreći dalje o slučaju Raičković, Matić podsjeća da su novinari sve češća meta nasilnika, ,,često i bez direktnog povoda ili razloga“, a bilo kakvo nasilje nad novinarima i prijetnje su nedopustivi, te ističe da su posebna meta novinarke.

U Srbiji ove godine ima prvi put više prijava novinarki za prijetnje i nasilje – 56 odsto u odnosu na 44 odsto, kada je riječ o novinarima.

“Kada govorimo o prijetnjama putem interneta, društvenih mreža, ugrožavanje bezbjednosti novinarki penje se na 70 odsto u prvih devet mjeseci ove godine”, kaže Matić.

Napad na Raičković osudili su svi – od kolega, medijskih udruženja domaćih i inostranih, preko nevladinog sektora, do Stejt departmenta i svi traže hitnu akciju države koja već decenijama stvara ambijent u kojem se nasilje nad novinarima ponavlja, a razlika je jedino u stepenu brutalnosti počinjenog djela. Zato je i najvažnije pitanje – na koji način može da se prevaziđe sadašnje stanje u društvu da novinari koji profesionalno rade svoj posao budu bezbjedni.

Matić kaže da je veoma važno da vlasnici medija i menadžment, urednici, urade sve što je njihova obaveza da se omogući normalan rad novinarki i novinara, da budu edukovani za bezbjedno izvještavanje, imaju adekvatnu opremu, snažnu besplatnu pravnu podršku, kao i pristup efikasnoj zdravstvenoj podršci, uključujući i podršku za mentalno zdravlje.

“Ostaje najveći problem preventiva, tj. kako zaustaviti na samom početku mogući napad na novinarke i novinare. Jedino rješenje su tužbe za uvrede, klevete, laži… ali i za to je potrebna snažna podrška redakcija ili udruženja kroz besplatnu pravnu pomoć jer su troškovi suđenja veliki za novinarske plate. I najvažnija je novinarska solidarnost, da ona postoji u svakom slučaju i u svakom mogućem obliku, pravovremeno i trajno”,ocjenjuje Matić i kaže da u Srbiji pokušavaju sa stalnom radnom grupom za bezbjednost novinara (u koju su uključena sva udruženja i asocijacije, Vrhovno javno tužilaštvo i MUP) da uspostave efikasnu saradnju, brze reakcije u slučajevima prijetnji, ugrožavanja bezbjednosti i napada na novinare.

Ipak, i pored svega toga, on zaključuje da je još uvijek neophodno uticati na mijenjanje tužilačke i sudske prakse, kao i određenih rješenja u Krivičnom zakoniku.

Ko obezbjeđuje medijske slobode

Veliki broj medija omogućava da se objavljuju razne informacije bez i najmanje zadrške što je istina, laž, spin, kleveta, prijetnja…. i sve se tumači kao medijska sloboda.

Postavlja se pitanje – što su medijske slobode i dokle dosežu da novinari mogu profesionalno da rade i ostanu bezbjedni bez policijske zaštite?

Matić je imao iskustvo sa obezbjeđenjem koje mu je dodijelila država, međutim, obezbjeđenje štiti fizički, ali što se dešava kada se obezbjeđenje ukine – da li ostaju strahovi da će se ponoviti bilo koji oblik nasilja.

“Medijske slobode ograničene su kodeksima novinara. Sloboda novinara ne smije da bude motiv za ugrožavanje njegove bezbjednosti. Ugrožavanje bezbjednosti novinara i medija sve više postaje normalnost. Naročito onih medija koji se bave istraživačkim novinarstvom, koje razotkriva korupciju, privilegije, autoritarne režime, kriminal…- odgovara Matić i daje primjere – od ubistva Duška Jovanovića, pa do serije napada i ranjavanja Olivere Lakić, bombardovanja Vijesti…

Šest godina sam bio pod policijskom zaštitom i nijesam se osjećao ni tada bezbjedno. Kada ste jednom ugroženi i kada vlada nekažnjivost, osjećaćete se uvijek tako jer se ne otklanjaju uzroci. Kriminal i korupcija, nasilje huligana koji su razotkrivani kroz, na primjer, serijale Insajdera, koji su doveli do vrlo drastičnog ograničavanja slobode Brankice Stanković, poslije i mene, ne samo da nijesu zaustavljeni kao pojave, već su se patološki multiplikovali i stekli zaštitu. Sprega političkih elita, pravosuđa i kriminala više ne može ni da se sakriva, čak i ako postoji ta želja. To je postao modus vivendi”, kaže sagovornik Pobjede.

Tortura i zločin

Govoreći o tome kroz kakvu torturu prolaze novinari, Matić podsjeća da je 2018. godine surovo prebijen urednik portala Žig info, Željko Matorčević i niko nije uhapšen.

“Nalogodavci, ohrabreni, zapalili su i kuću novinaru istog portala. Milan Jovanović je slučajno preživio taj atentat. Tek ove godine završeno je suđenje tadašnjem predsjedniku opštine Grocka i članu Glavnog odbora vladajuće stranke i izvršiocima, od kojih je još jedan u bjekstvu. Ali teško prebijanje još uvijek nije… iako je jasna veza”, navodi Matić.

On podsjeća da je krajem maja oko podneva u centru Beograda napadnut novinar Vuk Cvijić od strane direktora ili vlasnika tabloida Srpski telegraf Milana Lađevića, a do danas nema policijskog izvještaja u tužilaštvu da bi bila podignuta optužnica.

Zatim se niz napada nastavio jer je par dana kasnije napadnut Uglješa Bokić u Novom Sadu, koji je napad snimio, a tužilaštvo je službenom bilješkom odbacilo prijavu. Prije nedjelju dana, u Novom Sadu su napadnuti kamermani Juronjuza i N1. Iako je napadač na kamermana Juronjuza snimljen, još uvijek nije identifikovan, a ni uhapšen. Osoba koja je prijetila Ani Lalić putem interneta, uhapšena je, ali je sud odlučio da čeka suđenje u sopstvenom domu sa nanogicom, koju je skinuo i pobjegao u Francusku gdje živi.

Ipak, najdrastičnije je kada ubice ostaju na slobodi poslije 25 godina od počinjenog zločina.

“Ove godine, oslobođeni su ranije optuženi iz vrha Državne bezbjednosti za ubistvo Slavka Ćuruvije i pored dvije presude na ukupno 100 godina zatvora. Neriješeni slučajevi ubistava Milana Pantića i Dade Vujasinović, kao i Duška Jovanovića, direktna su poruka nasilnicima da će proći nekažnjeno, kada nasilje primjenjuju prema novinarkama i novinarima. Sve ja manje profesionalnih medija i novinara, solidarnosti i snažnog otpora nasilnicima i represivnim vladama”, podsjeća Matić.

Kako počinje maltretiranje

“Najgore u svemu su mutacije ugrožavanja bezbjednosti novinara i medija, koje često kreću kao targetiranje iz institucija moći ili tabloida koji su dio tog kruga, pa se sele na društvene mreže, gdje se organizovano, ali i patološki vrijeđa, prijeti… šire laži, pa se to ponovo vraća u tabloide… Ta izloženost, i kada nema direktne prijetnje, zastrašujuća je… Najveći dio inkriminacija u ovim slučajevima goni se privatnim tužbama, za to novinari nemaju ni novca, ni nerava, ni vremena, a suđenja su uglavnom samo novi nivo viktimizacije koju doživljavaju.

A ako su to krivični slučajevi koji se gone po službenoj dužnosti, samo u nekih deset do dvadeset odsto završavaju se osuđujućim presudama. Vrlo često je riječ o oportunitetu, priznanju krivice za lakšu kaznu”, navodi Matić.

Izvor: Pobjeda