Ono što ostaje kao nesporna činjenica jeste da je teza koja srpski jezik predstavlja kao jedini „zdravorazumski“ naziv jezika u Crnoj Gori ništa drugo do ideološko podmetanje u korist kulturne hegemonije velikosrpske ideje. A da ona ne ide u prilog građanima svjedoči primjer predśednika države Jakova Milatovića
Koncept kulturne hegemonije, koji je utemeljio i razložio Antonio Gramši, talijanski teoretičar i mislilac, podrazumijeva sprovođenje moći dominantne klase u društvu, ne putem prisile, već konsenzusom ili pristankom. Tako je Gramši, pišući u zatvoru u koji ga je smjestio Musolini, detaljno razmotrio kako vladajuća klasa koristi kulturne institucije, poput obrazovnog sistema, medija, religije i umjetnosti, kako bi uspostavila i održavala ideološku kontrolu nad društvom.
Jedan od osnovnih načina koji pomažu održavanju hegemonije jeste predstavljanje ideoloških vrijednosti i normi kao univerzalnih, čineći da se interesi vladajuće klase predstave kao prirodni i opšteprihvaćeni. Na tome poslu svesrdno pomažu tradicionalni intelektualci, kako ih Gramši naziva, jer služe postojećem poretku. Gramšijeva teorija nadišla je marksističke okvire i postala važna u široj društvenoj analizi jer objašnjava kako se ideologija integriše u svakodnevni život i postaje, uslovno rečeno, nevidljiva i teško osporiva.
Upravo su procenti crnogorskog jezika ovog puta pokazali da borba protiv hegemonije nije uzaludna
Stoga, trebalo bi da znamo da sve ono što u jednom društvu navodno nije podložno preispitivanju, već se predstavlja kao „zdrav razum“, nije ništa drugo do samo jedno od ideoloških podmetanja vladajuće klase. Takav je narativ posljednjih godina, a naročito dana, svih onih koji nam objašnjavaju da je naziv jezika u Crnoj Gori srpski, zdravorazumski, te kao takav ne smije biti podložan preispitivanju.
Da bi se bilo koji čovjek odupro manipulaciji u odnosu na bilo koju temu, on mora pośedovati određeno znanje iz te teme, bilo da je u pitanju ekonomska, istorijska, filološka ili sl. Stoga je gotovo nemoguće prośečnom čitaocu da se razabere u moru poluistina koje se namjerno tako plasiraju jer se kao takve bolje održavaju od čistih neistina.
Što bismo, dakle, trebali znati kad nam pokušaju predstaviti srpski kao zdravorazumski, a crnogorski kao politički naziv jezika? Elementarno bi bilo da znamo da je svaki naziv svakog standardnog jezika politički, te da bi tvrdnja da neki standardni jezik nije politički, jednaka bila tvrdnji da je ekonomska nejednakost u nekom društvu sasvim prirodna.
Kad konkretizujemo pojmove na našu zbilju i vratimo se malo u istoriju, s minimumom kritičkog promišljanja, možemo takođe reći da je svako jezičko imenovanje bilo političko. Pa tako, Ilirski pokret u okviru kojega je pokrenuto književno i jezičko jedinstvo Južnih Slovena, kao i sam izbor štokavskog narječja za standard, nije bio ništa drugo do društveno-politički pokret nastao u konkretnim političkim okolnostima, niti je štokavsko narječje bilo bolje od drugih, već je politički bilo najpodesnije u tome istorijskom trenutku.
Takođe bi valjalo da znamo da je reforma Vuka Karadžića koju je sprovodio na pismu, bila propraćena napadima tadašnjih tradicionalnih intelektualaca i elite, koji bi rame uz rame danas mogli stajati s napadima na crnogorski jezik. Govorili su mu da je nepismen, da uvodi govedarski jezik, da hoće da ih pokatoliči i sl. No, danas oni koji se pozivaju na Vuka, držeći se samo tadašnjeg političkog naziva, kad bi otvorili prvo izdanje Srpskoga rječnika, proglasili bi ga crnogorskim nacionalistom, jer u njemu doslovno ovako piše: „ђе се на њему глас не отеже, онђе га изговарају као je”.
Današnji tradicionalni intelektualci koji najčešće tvrde da su apolitični i da ne bi da se petljaju u naziv, no ih ljute pravopisne izmjene, da otvore isti rječnik, proglasili bi ga nepismenim po naučenim kriterijumima, jer kod njega isto doslovno piše: „Дониjо, циjо, биjо, и остале овакове риjечи, писао сам овако (с j) зато, што се послиjе каже дониjела…“.
Dakle, umjesto mogućnosti da se procesi iz prošlosti kritički sagledaju i smjeste u adekvatne društveno-istorijske okolnosti, oni se manipulativno potežu za održavanje ideoloških teza u sadašnjosti. Ono što prośečni čitaoci takođe ne znaju jeste činjenica da je Vuk Karadžić zabilježio ś i ź, koji su mu bili dobro poznati s terena. Svako današnje podmetanje da je neko u 21. vijeku izmislio slova znači da – ili ne zna apsolutno ništa o materiji ili skriva znanje u cilju manipulacije činjenicama zbog ideološke koristi. Isto važi i za proturanu tezu od crkvenih autoriteta da je Ćirilo izmislio ćirilicu, što bi bilo jednako tvrdnji da je Arhimed izmislio arhitekturu.
Svaki proces standardizacije jezika i njegovog imenovanja jeste politički proces, i nakon Vuka Karadžića takav je bio tokom cijelog XX vijeka kroz procese standardizacije srpskohrvatskog, kao i na samom njegovom kraju, kad su nanovo standardizovani jezici u državama koje su činile Jugoslaviju.
Crna Gora je početkom 90-ih ostala u zajednici sa Srbijom, čineći SRJ i slijedeći politiku Slobodana Miloševića. Tada je i u Ustavu, koji je usvojen 1992, za naziv jezika određen srpski, kao još jedna politička odluka u konkretnim društveno-istorijskim okolnostima. Ustavom iz 2007. nakon obnove nezavisnosti, crnogorski je jezik postao službeni jezik, a u službenoj upotrebi navedeni su svi ostali jezici kojima se služe crnogorski državljani.
Prokazivanje rezultata s prethodnog popisa i najave da će srpski jezik imati preko 50 procenata, pale su u vodu
Nije crnogorski jezik „izmislio“ DPS, kako to tvrde srpski nacionalisti, već su postojeće jezičke osobine na području Crne Gore standardizovali intelektualci, koje Gramši naziva organskim,kroz ideologiju otpora, suprotstavljenu kulturnoj velikosrpskoj hegemoniji koja je kulminaciju doživjela 90-ih godina.
Generacije popisane posljednjim popisom školovale su se, dakle, na srpskohrvatskom, srpskom, maternjem te crnogorskom jeziku. Stoga, samo neupućene može da čudi jezičko šarenilo u predstavljenim podacima. Ono je očito uslovljeno datim društveno-političkim prilikama, koje će nekad biti istorijske.
Ono što ostaje kao nesporna činjenica jeste da je teza koja srpski jezik predstavlja kao jedini „zdravorazumski“ naziv jezika u Crnoj Gori ništa drugo do ideološko podmetanje u korist kulturne hegemonije velikosrpske ideje. A da ona ne ide u prilog građanima svjedoči primjer predśednika države Jakova Milatovića.
Naime, naš je predśednik u tolikom jezičkom strahu, koji je stekao kroz školovanje na srpskom jeziku, da se mimo svake mjere trudi da se ne ogriješi o standard. S obzirom na to da potiče s crnogorskog govornog područja i to onog dijela na kojem u organskom govoru nema padežne razlike kad je u pitanju mjesto i pravac kretanja, pravi konstantno hiperkorekcije i „žuri na sastanku“. I nije on zbog toga kriv, većina nas je prošla kroz obrazovni sistem žigosana da slučajno ne izgovori neki organski oblik koji bi nas izdvojio iz zamišljenog srpskog jezičkog jedinstva, samo su se neki odlučili oduprijeti nametnutoj kulturnoj hegemoniji, a neki su na nju svjesno ili nesvjesno pristali.
Sve ono što u jednom društvu navodno nije podložno preispitivanju, već se predstavlja kao „zdrav razum“, nije ništa drugo do samo jedno od ideoloških podmetanja vladajuće klase
Podaci s popisa ne nude uporište za izmjenu Ustava, što ne znači da do nje neće doći ili da neće pokušati. U periodu vladavine DPS-a slušali smo da se nacionalna pitanja potežu kako bi se građani svađali dok se u pozadini događa nepotizam, korupcija, kriminal itd. ili se skreće pažnja s nesposobnosti nadležnih za tekuće probleme. Danas kad se poteže promjena loga skupštine, podizanje kapele na Lovćenu, nezakonito podizanje spomenika, izmjene ustava i sl. postavlja se pitanje skreće li se time pažnja s nesposobnosti nadležnih da sahrani zaraženu stoku, obezbijedi pitku vodu, adekvatno odloži smeće i sl. ili su u prethodnom periodu to bili samo izgovori za osvajanje moći i sprovođenje kulturne hegemonije.
Jasno je danas i onima koji su 2020. vjerovali u neku bolju budućnost. Stoga je naša snaga isključivo u nepristajanju, kroz ideologiju otpora, u kojoj ključnu ulogu imaju organski intelektualci, kako je to tvrdio Gramši, i u nazivanju stvari pravim imenom.
Upravo su procenti crnogorskog jezika ovog puta pokazali da borba protiv hegemonije nije uzaludna. Prokazivanje rezultata s prethodnog popisa i najave da će srpski jezik imati preko 50 procenata, pale su u vodu. Uprkos pritiscima, uvredama, neprimjerenim istorijskim paralelama i svim izazovima kojima su govornici crnogorskog bili izloženi, danas na tečnom crnogorskom možemo jasno poručiti onima koji na srbijanskim televizijama prikazuju procente kao pobjedu srpskog hegemonizma: Velje li fale u male bisage!
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].