OD SNIJESKOG DOLA DO PLANINE OSMOGRK

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Prvi dan oktobra 2024. godine iskoristio sam na najbolji mogući način – da u prekrasnom, sunčanom jutru, zajedno sa kolegom službenikom JPNPCG Igorom Kokotovićem, osvojimo planinu Osmogrk (1322 mnv) i prenesemo čaroliju jesenjih boja i pejzaža. Naš pohod započeo je sa katuna Pavlov krst, đe smo se stazom provukli kroz predivan, netaknut krajolik. Dok smo koračali stazom od Sniješkog dola, jutarnji mraz, poput bisera razasutih po livadama, presijavao se preko zlatnih, požutjelih trava i lišća, stvarajući jedinstvenu igru boja koja je osvjetljavala svaki korak našeg puta. Bio je to prizor koji je prizivao romantiku divlje prirode, savršeno uklopljenu u ovu planinsku idilu. Hodali smo u tišini, poštujući spokoj prirode koja se tek budila, dok su sunčevi zraci polako topili mraz i otkrivali raznobojni tepih jeseni.

Naša avantura bila je više od običnog planinarenja – bio je to susret sa tajnama jednog od najskrivenijih kutaka masiva Lovćena. Osmogrk sa svojim neuhvatljivim ljepotama i bogatim krajolikom kao da je pri svakom koraku kazivao priče o prošlosti, ljudima i prirodi koja ih je oblikovala. Nacionalni park Lovćen, pružio nam je pogled na divlju, netaknutu prirodu, koja se tek nazirala kroz guste krošnje bukava i kamene grebene.  Neka ovo bude tek početak priče o magiji jesenjih boja, zvucima prirode i pogledu koji ostavlja bez daha.

Staza kojom smo se kretali bila je strma i izazovna, ali nas je miris svježih, bisernih kapi vode, koje su se slivale niz obližnje stijene, ohrabrivao na svakom koraku. Planinarska staza vijugala je iznad kuće mještanina Čeda Lipovine, pravog čuvara planine, koji cijele godine boravi na katunu Pavlov krst. Čedova skromna, ali topla kuća često je utočište za planinare i prolaznike, umorne i željne predaha nakon napornih tura. Njegov gostoljubivi duh, domaća rakija, svježi sir i katunska priča koju rado dijeli sa paninarima i gostima, daju poseban ukus svakom odmoru. Tu u zagrljaju planine, čovjek i priroda postaju jedno a svaki razgovor sa Čedom odzvanja zvucima Lovćena. Povezanost čovjeka i prirode nešto je posebno. Sa obližnjih stijena đe se vjetar poigrava granama i jesenje boje plešu svoj posljednji ples, mogli smo osjetiti snagu i veličanstvenost Lovćena. Na tim visinama, osjećaj slobode je neopisiv – samo na planinskim vrhovima duša može tako široko udahnuti i osloboditi se svakodnevnih briga. Tako se rađa ljubav prema prirodi – iz surovosti i ljepote koju pruža, iz tišine koja progovara glasnije od bilo kakvih riječi. To je osjećaj koji poželiš podijeliti sa onima koji možda nikada nisu doživjeli čari koje Osmogrk i NP Lovćen skrivaju u svom srcu.

Nastavili smo krivudavom stazom prema izvoru Soko, istom onom stazom kojom su vijekovima prolazile generacije gorštaka sa lovćenskih katuna. Na ovom izvoru, skrivenom u planinskim padinama, svi su oni uživali u dragocjenim kapima svježe, bistre vode. Tokom jakih jesenjih kiša, izvor Soko postaje darežljiv i bogat vodom, njegov šum je poput muzike za umorne dušu a svaki gutljaj osvježava i puni energijom. Tu smo napravili predah – da osjetimo hladnoću i svježinu planinske vode na licu da napunimo naše čuturice tom životnom tečnošću i da na trenutak zastanemo u tišini prirode. Osvježeni, spremni za nastavak puta, osjetili smo kako nam planina daje snagu da nastavimo dalje ka njenim vrhovima i daljim tajnama koje je tek trebalo otkriti.

Od izvora Soko, put se račva na tri strane. Desni gornji put vodi ka Majstorici, lijevo, zavojitim putem, spušta se ka Probijoskom dolu, čija veličanstvenost oduzima dah svakom posmatraču. Međutim treći, desni put, vodi ka vrhu Osmogrka. Ova staza nije markirana i samo oni koji poznaju planinu ili su vođeni intuicijom i ljubavlju prema istraživanju mogu pronaći njen pravi pravac. Zato je važno pažljivo birati svaki korak, jer svaka greška može značiti gubljenje puta. Staza prema Osmogrku skriva svoje tajne ispod sasušenih grana a mlada gora, koja je u međuvremenu izrasla, prekrila je tragove nekada jasno vidljive planinske staze. Hodanje njome nije lako – zahtijeva oprez, jer svaki korak donosi novi izazov. Uspon je konstantan, strm i naporan a svaki zvuk u šumi donosi osjećaj tajanstvenosti. Dok prolazimo, jasno zapažamo tragove divljači. Ove divlje staze sada su utočište srnama, lisicama, divljim svinjama i drugim planinskim životinjama, koje su ovđe našle svoj dom daleko od civilizacije ljudi. Njihovi otisci u zemlji i poneki komadić dlake pričaju priču o životu koji se odvija u tišini ove planine. Sama pomisao da koračamo istim putem kojim prolaze ove plemenite životinje daje posebnu draž našoj avanturi. Staza prema Osmogrku traži pažnju i vještinu, ali nagrađuje one koji je pronađu jedinstvenim pogledima i osjećajem da koračaju kroz netaknuti svijet, đe je svaki korak novo otkriće a svaki pogled otkriva prirodnu harmoniju koja se krije u srcu Lovćena.

PAD BRITANKOG AVIONA NA PLANINI OSMOGRK ZA VRIJEME II SVJETSKOG RATA

 Jedan veoma zanimljiv i malo poznat podatak o planini Osmogrk vezan je za događaj iz Drugog svjetskog rata. Naime, 9. februara 1944. godine, saveznički vojno-transportni avion britanskog Kraljevskog vazduhoplovstva srušio se na ovom području. U avionu se nalazila isključivo engleska posada, koja je nosila vojnu pomoć za Crnu Goru. Zbog teških vremenskih uslova, guste magle i nevremena, avion je doživio nesreću a njegov pad završio je tragično – dio posade poginuo je na licu mjesta, dok su preživjela dva britanska oficira. Nažalost, jedan od njih kasnije je preminuo od posljedica pada, dok je drugi doživio duboku starost. Čitav ovaj događaj, usred ratnog vihora, ostao je obavijen velom tajne. Sve što se desilo te sudbonosne noći, detaljno je zapisao oficir Krsto (Zrnov) Popović, čije su bilješke sačuvale priču o herojstvu i tragediji u planinskim vrletima Lovćena.

Posebno je zanimljivo to kako su se mještani ponašali prema poginulim britanskim oficirima. Iako je bilo ratno stanje i nesigurna vremena, stanovnici ovog kraja pokazali su veliko poštovanje prema tragično stradalim saveznicima. Oni su ih prenijeli i sahranili ispred crkve Svetog Nikole u Bjelošima, ali van njenog crkvenog sjena, jer su oficiri bili katolici a pravoslavna tradicija nalaže da se katolici ne sahranjuju unutar sjene pravoslavne crkve. Grobnica ispred crkve, đe su položeni britanski piloti i danas postoji, svjedočeći o tom tragičnom događaju i gostoprimstvu mještana koji su prema običajima i poštovanju sahranili strance na svojoj zemlji. Kasnije su posmrtni ostaci stradalih oficira preneseni na vojno groblje u Beogradu.

Ono što bi dodatno obogatilo ovo mjesto u neposrednoj blizini izvora Soko, jeste podizanje spomen-ploče u znak sjećanja na te hrabre britanske pilote. Takav spomenik bio bi podsjetnik na heroje jednog teškog i burnog vremena na savezničku solidarnost i na tragediju koja ih  je zadesila na planini Osmogrk. Autor ovih redova obraćao se pismom Ambasadi Ujedinjenog Kraljevstva u Podgorici sa namjerom da inicijativa za podizanje spomen-ploče ugleda svjetlost dana i da se ovjekovječi uspomena na hrabre britanske pilote koji su dali svoje živote daleko od domovine, noseći pomoć i nadu narodu Crne Gore. Bila bi to trajna zahvalnost i poštovanje za one koji su, u najtežim trenucima rata, pružali podršku, takođe da se ne zaboravi njihova hrabrost i žrtva koja je vezala ove planinske vrhove sa sudbinom daleke Britanije.

OŠTRA GLAVICA POPUT DREVNIH VOJNIKA ČUVA PLANINU

 Nastavili smo dalje, snažnim i odlučnim koracima, uspinjući se prema vrhu Osmogrka. Naše disanje postalo je dublje, ali i snažnije dok smo prelazili pored Oštre glavice. Kolega Igor Kokotović primjećuje sa osmijehom na licu, kako naziv ovog toponima nije slučajan. Oštra glavica, sa svojim strmim stijenama i impozantnim oblicima, podsjeća na fosilizovane čuvare, kao da drevni vojnici, izrezbareni prirodom, bdiju nad ovim predjelima, opominjući prolaznike na snagu prirode koja se ne da ukrotiti. Njihova tiha veličanstvenost unosi poštovanje u svaki naš korak. Dok prolazimo pored Grubetinog dola, staza postaje zavojita, vodeći nas sve bliže ka vrhu Osmogrka. Koračamo među visokim stablima bukve, koja se nadvijaju nad nama poput prirodnog krova, štiteći nas od sunca. Veći deo ove staze je savršeno zaklonjen gustim krošnjama, zbog čega bi bila idealna za planinare i turiste tokom vrelih ljetnjih dana. Hladovina bukove šume pruža prijatan predah, omogućavajući nam da osjetimo svaki dašak svježeg planinskog vazduha i da se povežemo sa svakim delićem prirode kroz koji prolazimo. Međutim, u jednom trenutku staza postaje neuhvatljiva. Pod teretom lišća, grana i zuba vremena, njen pravac se gubi, stapajući se sa divljinom oko nas. Kao da priroda skriva svoje tajne, zahtijevajući od onih koji žele osvojiti vrh da dokažu svoju odlučnost i istrajnost. Morali smo sami da biramo put – korak po korak, preko oštrog kamenja, kroz krš i stijene, boreći se sa strmim usponom. Svaki korak bio je izazov, težak i naporan, ali sa svakim novim korakom bliži smo bili svom cilju. Ova avantura, iako fizički iscrpljujuća, donosi posebno zadovoljstvo. Svaki metar koji savladamo podsjeća nas na odlučnost i volju koje su potrebne da bi se osvojila planina. Iako staza možda nije uvijek vidljiva mi znamo zašto smo ovđe – da stignemo do vrha, da doživimo čaroliju Osmogrka i da osjetimo pobjednički duh koji se rađa tek kada pobijedimo prepreke koje nam priroda postavlja na put. Taj osećaj postaje jedinstven podsticaj a sam vrh – nagrada koja opravdava svaki težak korak.

Teškim, ali odlučnim koracima borimo se kroz planinsku divljinu, prelazeći preko zapletenih grana, saplećući se o korijenje i povremeno se blago okliznuvši. Paprat, bujna i zelena, raste u izobilju i hvata se za noge poput tihog čuvara ovih vlažnih livada i dolova. Njeno prisustvo osjeća se na svakom koraku, kao da nam želi pokazati da je ovo njen teren, njena domovina. Dok se probijamo kroz ovaj prirodni tepih, svaka prepreka čini uspon još većim izazovom, ali i pojačava osjećaj avanture. Napokon stižemo na vrh Osmogrka. Zastajemo, da udahnemo punim plućima i izdahnemo, noseći sa sobom uzdahe umora, ali još više – uzdahe zadovoljstva. Oko nas se prostire nepregledna panorama – sve vrhove Lovćena gledamo kao na dlanu u daljini se jasno nazire masiv Prokletija, koji svojim oštrim obrisima dominira horizontom. Na jednoj strani, kao veliko, plavo ogledalo, sjaji Skadarsko jezero a pod nama leži Cetinje, kraljevski grad, skriven među planinskim vrhovima, spokojan i tiho uspavan. Sunce nas obasjava zlatnim zracima a spokoj tišine obavija nas poput toplog ogrtača. U tom miru pogled mi odlazi u daljinu đe se nazire milo selo Majstori, koje pripada mojim prijateljima Kustudijama-Kustudićima. Sa druge strane, na obzorju, plavi se more, njegovo prisustvo vječno i umirujuće. Oko nas, šuma se ponosno uzdiže, ne predaje se – zelena, snažna, diše zajedno sa nama, čuvajući ovu divlju tišinu kao najveći dragulj.

Pravimo predah od pola sata. Osjetimo kako nas umor polako stiže, tijela nam traže odmor, ali duša ne želi da napusti ovaj spokoj i mir, ovu povezanost sa prirodom koja nas prožima. Pod nama su dolovi, poput skrivenih dragulja, koje šuma skriva od znatiželjnih pogleda, ostavljajući samo one najupornije da ih otkriju. Gledam te dolove, proplanke i šume i pitam se koliko je generacija pastira kročilo istim ovim stazama, hodalo kroz ovu divljinu, prolazilo kraj istih onih izvora i stijena koje mi sada osvajamo. Koliko su puta njihovi pogledi gledali preko ovih vrhova, tražeći zaklon od vjetra, kiše ili ranih jesenjih snjegova ili slušajući šum vode iz nekog zaboravljenog izvora što šumi obodom stijena.  Svaka ta misao čini da trenutak postane bezvremen da shvatimo koliko je priroda povezana sa ljudskim koracima i koliko ova planina čuva priče svih onih koji su prošli njenim stazama – pa i nas, koji smo danas, makar na kratko, dio njene vječnosti.

Povratak je slijedio istom stazom sa svakim korakom ka dolini osvrćući se još jednom na planinu koja nas je ugostila i pružila svoje najlepše vidike. Dok silazimo, misli mi se vraćaju svim momentima provedenim na Osmogrku, osjećaju mira i prirodne harmonije koji su nas pratili od početka do kraja uspona. Uz ovu priču o našem putovanju, prilažem vam i legendu o planini Osmogrk, koja je po mom mišljenju, posebna priča koja objašnjava kako je ova planina dobila svoje ime. Ova legenda je iz moje knjige „Legende i priče sa Lovćena“ (2023), a govori o magiji, istoriji i tradiciji ovog jedinstvenog predjela. Nadam se da će vas povesti na isto tako čarobno putovanje kroz prošlost i misteriju Lovćena.

LEGENDA O OSAM GRČKIH MAJSTORA I VILINIM GREDAMA

Viline grede se nalaze na području katuna Pavlov krst, na samom putu od Cetinja prema Lovćenu. U neposrednoj blizini je i katun Duge njive. Na ovim prostorima, preko Majstorice i Majstora prema crnogorskom primorju, vodio je jedan u nizu karavanskih trgovačkih puteva. Trgovci s Primorja su za vrijeme pazarnih dana išli da prodaju svoju robu. A ovim istim putevima su išli i Bjeloši, Bajice, Njeguši i mnogi drugi, preko grbaljskih sela, u trgovinu u Budvu i Kotor. Putnici i pastiri su se uvijek plašili vila i trudili su se da ih nikada ne naljute i da ne prilaze mjestima gdje su one boravile. Poneki pastir ili putnik imao bi rijetku sreću da vidi vile kako češljaju svoje duge plave kose na Vilinim gredama.

U srednjem vijeku, kroz oblast Lovćena su prolazila dva vrlo važna puta, krakovi starog i poznatog Via de Zenta (prim. aut. Put koji je vezivao Skadar s Kosovom i dopirao do navedenih dužinskih puteva) i na sjeveru jadranskog primorja, polazeći od Kvarnerskog i Tršćanskog zaliva i stare Akvileje, serije kraških ulegnuća, prevoja i dolina, vezuje more s basenima Save i Dunava. Većina ovih prirodnih komunikacija korišćena je za promet svake vrste roba još od najstarijih vremena. Tokom istorije njihov značaj biće, razumljivo, različit. Jedan je krak polazio iz Kotora i vodio ka Cetinju. Ova dva, kao i treći krak Via de Zenta, spajali su se u crnogorskim planinama u jedan glavni drum koji je dalje išao preko sadašnje Podgorice, zatim razvođem između Morače i Male rijeke, dolinom Tare do Brskova – jednog od najvažnijih tržišta kotorske i dubrovačke robe. Od Brskova je put vodio do Peći, tako da je Kotor ovom komunikacijom bio spojen s Metohijom i Kosmetom, pa dalje preko Sjeverne Makedonije do Grčke.

Ovim putem su išli čuveni grčki trgovci i majstori iz Tesalije. To su bili naoružani karavani s 30-40 konja natovarenih svilom, rudom, kožama, zlatnim putijerima, crkvenim knjigama, često i zlatom i brilijantima. Mnogobrojni karavanski putevi, staze, kaldrme, vile i palate nastale su rukom majstora iz Tesalije. Na onim prostorima na Lovćenu, na kojima nije bilo živih izvora, rađeni su ublovi kao jedini način snabdijevanja stanovništva pitkom vodom, ali i glavnih vodopoja za stoku. Često su rađena po dva ublova, jedan pored drugog: jedan je bio za pitku vodu za domaćinstva, a drugi kao vodopoj stoke.

Dogovore se Bjeloši, Bajice i Njeguši da angažuju majstore iz Tesalije da im na području njihovih katuna iskopaju i poziđu ublove za vodu na katunima koji bi vjekovima trajali. Grčki majstori iz Tesalije, koji su prolazili s karavanima prema sjeveru Jadranskog mora, zaustave se radi dogovora s ovim plemenima. Dogovor je pao da u maju mjesecu, kada je vrijeme povoljno, dođu da rade. Tražili su da budu plaćeni zlatnim dukatima kako bi njihov posao bio siguran. Tako je i bilo. Kada su došli na područje Lovćena, početkom maja mjeseca, tražili su kamen koji bi mogao trpjeti jake mrazeve, led, snjegove, jako sunce, kiše, niske i visoke temperature. Uglavnom, kamen koji je bio na Lovćenu bio je porozan, sklon propadanju, lako se rubio pod udarcima njihovih alatki. Odlučili su da potraže kvalitetniji kamen na ovim područjima koji bi odgovarao za rad. Sa sobom su vodili tovarne životinje, a mještani su im dali i volove kako bi lakše transportovali i vukli kamene blokove.

Nakon pregleda terena vidjeli su da je kamen s Vilinih ploča najboljeg kvaliteta. Mještani su ih molili da odaberu drugo mjesto, jer tu vile borave, ne žele da na sebe navuku njihov gnjev. Majstori iz Tesalije nijesu vjerovali u te priče. Kada su se popeli na Viline ploče, počeli su svojim alatima da sijeku jednu veliku stijenu, a ispod njih je bila provalija. Znali su da će se padom stijene ona rasuti u manje kamene blokove koje će oni koristiti. Dok su majstori bili raspoređeni cijelom dužinom na ovoj stijeni, vile su se rasrdile jer su ih ljudi udarcima alata uznemirili. Odjednom su, svom snagom vilinskih moći, predvojile stijenu. Stijena se, uz strašan zvuk, zajedno s majstorima sručila u provaliju. Obližnji pastiri, koji su tu bili, čuli su strašan lom i pad. Prišli su tom mjestu i vidjeli da su svi majstori postradali. Ubrzo su se pokupili mještani svih katuna. Tijela majstora iz Tesalije su prenijeli nedaleko od tog mjesta na jednu planinu koja do tada nije imala ime. Sahranili su ih sve zajedno. Na njihovim grobovima izniče vilina trava kao podsjećanje na vile i ljude. I dan-danas se vidi kako je stijena na Vilinim pločama odsječena od planine. Od tada ova planina dobi ime Osmogrk, kao sjećanje na osam majstora porijeklom iz Grčke koji su tu stradali.