TREŠTENIK-TISOVE PLOČE-MAJSTORICA-MAJSTORI

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Jutro petak, 23. avgust 2024. godine. Sunce je tek počelo da izranja iza horizonta, obasjavajući crnogorski kamenjar a ja sam se odlučio za još jednu avanturu na Lovćenu. Moj plan je bio da istražim rutu koja se proteže od Treštenika preko Tisovih ploča do Majstorice, a zatim dalje ka Majstorima. Na jednom dijelu ove rute nema označene planinarske staze, ali me iskustvo i intuicija vode dalje, kroz divljinu koju tek treba otkriti.

Početna tačka moje avanture bila su Ivanova korita, mirna i još uspavana pod ranom svjetlošću dana. Nakon jednog kilometra uspinjanja, stigao sam do toponima Kremeni brijeg, smještenog tik ispod masiva planine Treštenik. Ovo mjesto odiše divljom ljepotom i tihim spokojem. Sa moje lijeve strane ugledao sam dva napuštena katuna, starinska skloništa podignuta na kamenim pločama, okrenuta ka planini Treštenik. Njihove kamene strukture izgledale su poput čuvara prošlih vremena, svjedočeći o životu koji je ovdje nekada bujao. Na njima su svojejevremeno izdizala brastva Martinović iz Bajica kojima je i pripadala ova planina.

Još poneka kap rose klizila je niz kamene ploče, osvježavajući gotovo usahlu vegetaciju. Suša je ostavila svoj trag, ali uprkos tome, priroda se borila da zadrži svoj sjaj. Na nekim mjestima, mali grmovi planinskog vrijeska probijali su se kroz suvo zemljište, ukrašeni sitnim bijelim cvjetovima koji su davali život ovoj surovoj okolini. Povjetarac je nježno nosio listove bukve, koji su polagano padali na zemlju. Kako sam nastavljao svoj put, svaki korak vodio me dublje u planinu, đe me čekaju neotkrivene staze i izazovi. Ali, to je upravo ono što me privlači – sloboda istraživanja i bliski susret sa prirodom u njenom najdivljijem obliku. Lovćen je planina koja uvijek iznova pruža nešto novo a ovaj put obećava nezaboravnu avanturu.

Polako sam se spuštao niz strme kamenite padine, pažljivo birajući korake među velikim gorostasnim stijenama koje su vjekovima oblikovale ovu divlju prirodu. Stigao sam do prostranog dola, prirodne depresije u planini, okruženog sa nekoliko manjih dolova koji su se skriveno pružali u hladu okolnih brda. U ovom zabačenom kutku, gotovo zaboravljenom od vremena, naišao sam na još jedan napušten katun, nekadašnji dom porodice Martinović. Katun je stajao tih i napušten, ali njegova prisutnost još uvijek svjedoči o životu koji je ovdje nekada odvijao. Oko dola, kao tihi čuvari prošlosti, uzdizale su se visoke suhozidne međe, pažljivo složene kamen po kamen, rukama gorštaka. Ovi zidovi su nekada služili kao ograda za stada ovaca, koza i goveda, čuvajući ih na okupu, daleko od ljetine koja se pažljivo obrađivala u plodnoj zemlji dola.

Iza tih zidova, mali vrtovi su bili prepoznatljivi po svojim skromnim, ali neprocjenjivim plodovima – krumpir, luk i kupus, koji su se uspješno uzgajali uprkos surovim uslovima planinske klime. Ove kulture su bile dragocjeni izvor hrane za stanovnike katuna tokom dugih ljetnih dana. Tišina koja sada vlada ovim mjestom ispunjena je šapatima prošlosti, pričama o napornom radu, zajedništvu i suživotu sa prirodom. Dok sam se kretao dalje kroz ovaj do osjetio sam duboko poštovanje prema ljudima koji su nekada ovdje živjeli. Njihova snaga i izdržljivost, utkana u svaki kamen suvomeđa, postala je vidljiva u svakom koraku. Iako je katun sada napušten, njegova prisutnost još uvijek odiše duhom prošlih vremena, podsjećajući nas na jednostavan, ali ispunjen život u harmoniji sa prirodom.

Nastavio sam svoj put prema toponimu Tisove ploče, poznatom staništu tise (Lat. Taxus baccata), drveća koje je oduvijek izazivalo poštovanje zbog svoje dugovječnosti i mistične prisutnosti u ovim krajevima. Put kojim sam koračao bio je sve samo ne jednostavan – preskakao sam preko mnogih škripova, prolazio kroz vrtače, dok su kamene stijene i jame koje su se povremeno otvarale pod mojim nogama dodavale dozu adrenalina svakom koraku. Na nekim mjestima, zemljište je bilo nesigurno, kao da se ljulja pod teretom vremena i prirodnih sila koje su ga oblikovale. Uski prolazi kroz koje sam prolazio podsjećali su na drevne lavirinte, izrezbarene rukom prirode, đe su kamenite zidove oblikovale vjetrovi i kiše kroz stotine godina. Ove staze, ispresijecane oštrim stijenama i dubokim jamama, zahtijevale su maksimalnu koncentraciju i opreznost. Svaki korak morao je biti pažljivo promišljen, jer jedan pogrešan potez mogao bi me dovesti u nezavidnu situaciju.

Dok sam se kretao kroz ove riskantne prolaze, osjećao sam kako priroda diktira ritam mog kretanja – njena surovost me natjerala da zastanem, da promišljeno odaberem put i da poštujem svaki pedalj ovog drevnog terena. Ovdje, među tim stijenama i uskim prolazima, osjetio sam kako sam dio nečeg većeg, kako su ove prepreke test snage, izdržljivosti i odlučnosti. Svaki preskočeni škrip, svaka savladana stijena donosila je sa sobom osjećaj uspjeha, kao da se korak po korak približavam ne samo cilju, već i boljem razumijevanju sebe i prirode koja me okružuje.

Ono što me iznenadilo u ovom vrlo opasnom lavirintu bila su jasno vidljivi tragovi medvjeda. Bio sam zbunjen, jer je teren na kojem sam se nalazio izuzetno nepristupačan, čak i za iskusne planinare. Mislio sam da su ovakva područja previše surova i za divlje životinje poput medvjeda, ali očigledno sam bio u zabludi. Ovi tragovi su mi dodali dozu opreza, jer mi je postalo jasno da nisam jedini posjetilac ovih surovih krajeva. Dok sam pažljivo prolazio kroz ove nepristupačne staze, na jednom mjestu sa iznenađenjem sam ugledao ljekovitu biljku koju nisam vidio godinama – Ranjenik (Lat. Hylotelephium spectabile). Ova rijetka biljka, poznata po svojoj otpornosti i ljekovitim svojstvima, bila je pravo čudo usred ove divljine. Sjetio sam se kako su je gorštaci Lovćena koristili za liječenje rana i drugih tegoba, a prisustvo ove biljke ovdje, u srcu surove prirode, izgledalo je kao dar prošlih vremena. Bilo je to pravo otkriće, jer ovu biljku nisam uživo vidio već godinama na planini.

Konačno, kada sam izašao iz ovog po mnogo čemu opasnog lavirinta, predamnom se ukazala Majstorica, stari toponim koji je nekada bio jedan od glavnih karavanskih puteva. Ovdje, đe su se nekada ukrštale staze trgovačkih karavana i pastira sa svojim stadima, mogao sam gotovo čuti eho prošlih vremena. Majstorica je bila mjesto đe su se ovce i goveda odmarala tokom dugih ljetnih ispaša a sada, iako napuštena, još uvijek nosi taj duh nekadašnjeg života. Gledajući preko prostranstva koje se pružalo preda mnom, osjećao sam kako svaki korak kroz ovaj opasni teren ima svoj smisao. Lovćen, sa svim svojim opasnostima i skrivenim ljepotama, još jednom mi je pokazao svoju suštinsku prirodu – divlju, ali istovremeno i veličanstvenu, mjesto đe su prošlost i sadašnjost isprepletene u neraskidivoj vezi.

Sjeo sam kraj obližnjeg kamena na kojem je bilo ispisano „Majstori 3,5 km“. Ovaj put prvi put prelazim stazom koja mi je nepoznata, jer sam obično birao nepristupačne terene, daleko od utabanih staza. Ovdje, na ovoj stazi, osjetio sam neku vrstu smirenosti, ali i uzbuđenja zbog novog puta pred sobom. Dok sam odmarao i skupljao snagu za nastavak, iznenada sam čuo šum krila. Uplašen mojim prisustvom, iznenada se digao orao sa obližnjeg kamenjara. Vjerovatno je tu vrebao svoj plijen, skriven i neprimjetan sve dok se nisam približio. Njegova grandiozna pojava oduzimala je dah – uzdizao se visoko, veličanstven u svojoj snazi i eleganciji. Pokušao sam ga uslikati, želeći zabilježiti taj trenutak, ali on se brzo spustio iza visokih bukovih omara, nestajući iz mog vidokruga. Iako nisam uspio uhvatiti sliku, osjećaj da sam bio svjedok nečega tako prirodnog i neukrotivog ostavio je snažan utisak na mene. U tom trenutku, Lovćen mi je još jednom pokazao svoju divlju stranu – mjesto đe se priroda slobodno kreće, neometana ljudskim prisustvom i đe svaki trenutak može donijeti novo iznenađenje.

Krenuo sam stazom koja je markirana, korak po korak, brzo gazeći kroz poznati teren. Ispred mene se prostire grandiozni do, poznat kao Sekulin koš. Ova nekadašnja planinarska staza, široka i prostrana, uprkos vremenu, i dalje izgleda prilično dobro očuvana. Na nekim mjestima, stara stabla bukava su popadala preko staze, pa ih preskačem sa lakoćom. Svaki korak na ovoj stazi pruža mi osjećaj slobode i omogućava daleki pogled na okolni krajolik, koji me ispunjava energijom. Koračam brzo, ali primjećujem da mi ponestaje vode, što me blago zabrinjava. Dolazim do dijela đe se uzdiže masivna bukova šuma. Na jednom prostranom plandištu, okruženom visokim stijenama i bukvama, osjećam se kao da sam zakoračio u prirodni tor, zatvoren od svijeta i zaštićen od pogleda. Tišina u ovom dijelu je gotovo opipljiva, narušena samo povremenim šuštanjem lišća pod povjetarcem.

Nakon izlaska iz tog dijela staze, koraci me vode ka proplancima Murakovca, đe se predamnom otvara čistina. Zlatno-žuta polja sela Majstora blistaju na suncu, prizor koji me ispunjava osjećajem uspjeha i mira. Međutim, taj mir biva prekinut neočekivanim susretom – ugledam zmiju, poskoka, kako se povlači unazad, iznenađena mojim dolaskom. Njegova reakcija, brzo ali oprezno povlačenje, jasno mi stavlja do znanja da je ovo starija, iskusnija zmija, koja se ne povlači lako pred prijetnjom. Zastanem na trenutak, pazeći da se ne približim previše. Poskok je već spreman da se brani ako napravim pogrešan potez. Svjestan opasnosti, polako se udaljavam, zahvalan što sam izbjegao potencijalnu nezgodu. Ovaj susret me podsjetio da, iako su prirodne ljepote ovih predjela fascinantne, uvijek treba biti oprezan i poštovati divljinu prirode koja vas okružuje. Nastavljam dalje sa novim uvažavanjem prema prirodi i njenim zakonima, spreman da završim ovu avanturu sa svim izazovima koje nosi.

Preda mnom blista bjelina crkve Svete Trojice, kao svjetionik nade nakon dugog i iscrpljujućeg puta. U tom trenutku razmišljam u sebi, sa olakšanjem: „Dobro je, tu su moji prijatelji Kustudije – Kustudići.“ Znam da će me dočekati srdačno, kao i uvijek, i da ću kod njih moći presvući svoju garderobu koja je potpuno mokra od znoja i napora. Radujem se trenutku kada ću se osvježiti i prikupiti snagu za nastavak puta prema Ivanovim koritima. Čak i ovdje u blizini ovog podlovćenskog sela, priroda ne prestaje da fascinira svojim čarima. Dok se približavam, primjećujem svježe tragove divljih svinja, koje su očigledno nedavno prošle u potrazi za hranom. Njihovo prisustvo me podsjeća na divljinu koja i dalje prožima ove krajeve, uprkos blizini civilizacije. Osjećam se dijelom ovog živopisnog pejzaža, đe su ljudi i životinje u stalnoj međusobnoj vezi, svaki na svoj način prilagođeni surovim, ali prelijepim uslovima Lovćena. Dok se približavam kući svojih prijatelja, osjećam kako me umor polako napušta, zamijenjen osjećajem zadovoljstva i ispunjenosti. Ova avantura, iako iscrpljujuća, donijela mi je nove spoznaje i dublje povezivanje sa prirodom. Veselim se predahu, ali istovremeno razmišljam o narednim koracima, svjestan da je svaki trenutak proveden na ovim planinskim stazama neprocjenjiv.

U miru sjedim i razgovaram sa Kustudijama-Kustudićima, prijateljima koji su uvijek spremni da podijele svoju mudrost i iskustva o ovim krajevima. Pričamo o toponimima, ublovima i vodama koje još uvijek čekaju da ih istražim. Ove razgovore volim, jer otvaraju nova vrata ka nepoznatim dijelovima Lovćena, čineći svaku novu avanturu još uzbudljivijom. Na Majstorima nema telefonskog signala, ili je barem prilično loš, pa smo ovdje prepušteni samo prirodi i tišini, bez ometanja modernog svijeta. To donosi poseban mir, ali istovremeno i podsjeća na izolovanost ovog mjesta.

Nakon jednog časa prijatnog predaha, pozdravljam se sa Kustudijama-Kustudićima i nastavljam svoj put ka Ivanovim koritima. Dok hodam, osjetim kako me ponekad uhvati jeza od tolikog mira i divljine koja me okružuje. Lovćen je uvijek mističan, nepredvidiv, sa svojom divljom ljepotom koja istovremeno privlači i zastrašuje. Svaki put me iznova fascinira, jer nikad ne znam šta me sljedeće očekuje. Polako stižem na Ivanova korita, đe me dočekuje moje vozilo. Napokon odlažem ruksak i osjećam kako se napetost tijela lagano oslobađa. Treba mi predah, treba mi odmor da saberem misli i zabilježim sve što sam doživio. Priče Lovćena su moćne i magične, to najbolje znam. Svaka nova avantura ovdje donosi nove spoznaje i dok sjedim u tišini, već razmišljam o tome kako ću ove priče podijeliti, znajući da su one puno više od pukih putopisnih bilješki – one su svjedočanstvo o suštinskoj vezi između čovjeka i prirode, u njenom najdivljijem obliku.