SPC nema pravo da pominje žrtve fašističkih zločina dok god veliča Lipovca i četnike

On upozorava da cilj ovog „novog sagledavanja“ istorije, nije čak ni klasičan revizionizam kao ponovna evaluacija činjenica i događaja, već potpuno zatiranje osnovnih vrijednosti i korijena identiteta crnogorskog naroda. Takve ideje, kako je ukazao, propagiraju upravo institucije, poput SPC, koje su direktno oslonjene na regionalne centre moći.

Otuda, prema njegovim riječima, želja da se stvari izokrenu, da „crno postane bijelo“, na način što to treba da se nametne ovom narodu preko autoriteta jedne organizacije kakva je Crkva Srbije.

– Zbog toga, tu nema poštovanja ni osnovnih činjenica, ni elementarnih naučnih postulata, niti se polemiše sa aspekta metoda istorijske nauke, već se samo grubo natura nečija volja, po starom Tertulijanovom principu – „vjeruj iako je nemoguće.“ Na taj način, događaji iz prošlosti su iskorišćeni kao podloga za stvaranje jedne ideološke matrice na osnovu koje se treba poništiti učinak NOB-a i prevrednovati identitet ove zemlje. Nažalost, tu su zloupotrijebljene žrtve zločina u Velici i Pivi, kojima se dodaju ili oduzimaju prefiksi, nečega što oni nikad nijesu bili – istakao je sagovornik Pobjede.

POBJEDA: Što se, na osnovu dostupnih izvora i arhiva, konkretno dogodilo u Velici, a šta u Pivi i da li je poslijeratna istoriografija prećutala neke aspekte, ako jeste, iz kojih interesa? Na koji način to koristi ili zloupotrebljava „druga strana“ istorijske nauke i gdje je istina?

VUKOTIĆ: Zaista se ne može reći da se u ovih skoro osam decenija nešto prećutalo ili ostalo neiskazano o zločinima u Pivi i Velici. Tako imamo jedan od najtežih zločina na tlu Crne Gore tokom Drugog svjetskog rata – dogodio se u Velici 28. jula 1944. godine. U operaciji koju je njemački štab nazvao Draufgenger, SS divizije Princ Eugen i Skenderbeg izvršile su masakr nad stanovnicima Velike i pobile oko 500 ljudi, žena i djece. Prema svjedočanstvima i dokumentima NOB-a, pripadnici V crnogorske i IV krajiške brigade vodili su borbe sa neprijateljem oko Čakora, ali su po naređenju Vrhovne komande otišli prema Srbiji radi pomaganja partizanskim jedinicama u Toplici. Ovo su iskoristile SS divizije i sljedećeg dana, napale nezaštićeno selo Veliku, u kojoj je do tada bio štab partizanskih trupa. O ovom strašnom zločinu postoji brojna arhivska građa, kako kod nas i u inostranstvu, na osnovu koje se može precizno rekonstruistati slijed događaja. Samim tim imamo arhivski materijal koji je nastao kao dokumentacija sa obje zaraćene strane, tako da ne može biti bilo kakve pristranosti u opisivanju tih dešavanja. Na osnovu tog materijala nastale su studije koje se bave ovim zločinom na objektivan i naučno ispravan način. Štaviše, neki od autora tih studija su Veličani kojima su najbliži stradali u tom pokolju. Tako da nema mjesta „prigovorima“ da se nešto prećutalo ili pogrešno interpretiralo.

Slično je i sa zločinom u Pivi. U okviru operacije Švarc, kojoj je cilj bilo opkoljavanje i zarobljavanje partizanskih jedinica na području Durmitora, dogodio se masovan zločin u Dolima 7. juna 1943. godine od strane SS divizije „Princ Eugen“. Kako su se Vrhovni štab i partizanske jedinice povukle prema Bosni, što će kasnije rezultirati bitkama na Sutjesci i Neretvi, okupatorske jedinice koje su trebalo da spriječe to povlačenje, usljed svog neuspjeha, iskalile su se na civilnom stanovništvu Pive. Ponovo su žrtve nacističkog zločina bili oni koji proglašeni simpatizerima i pomagačima partizanskog pokreta, što se danas pokušava izvrnuti.

Ovim zločinima želi se nametnuti etnička komponenta, što je jasno ove godine saopštio u Velici, srpski ministrar Selaković, da su „stradali samo zato što su Srbi“. Forsiranjem ovog narativa, koji ne može biti dalji od istine, ne samo da se iskrivljuje, nego se izopačava činjenično stanje i ruši svaki pijetet prema tim žrtvama. A onda se jasno postavlja pitanje, zar nije najbolji način da se iskaže uvažavanje i odnos prema svima stradalima tako što će se saopštiti istina o tim događajima. Takođe, ne stoji ta često ponavljana fraza kako se o ovim zločinima nije smjelo govoriti. U posljednjih 80 godina, svaka vlast, a naročito socijalistička sa pijetetom se odnijela prema ovim žrtvama, čemu svjedoče spomen-obilježja u Pivi i Velici. To što niko nije pravio cirkus od njihovog parastosa, ne znači da su bili zaboravljeni.

Povodom Velike želi se prećutati činjenica da je partizanski štab do dva dana prije zločina bio u tom selu, a isto tako i da su četničke jedinice, posredno učestvovale u zločinu. Naime, nekoliko dana prije samog zločina, četnički odredi pod komandom Radonje Labovića uspostavili su vezu sa SS divizijom Skenderbeg i Njemcima pomagali u lakšem snalaženju na terenu. Upravo su Labovićevi četnici nakon odlaska partizanskih trupa ubijedili stanovništvo Velike da ostanu u svojim kućama jer „im se ništa neće dogoditi“. Zbog toga je danas mučno gledati kako se proglašavaju krstonosni velikomučenici, „samo zato jer su Srbi“, od onih koji veličaju njihove dželate

POBJEDA: Crkva je još 2017. godine proglasila ubijene u Pivi i Velici novomučenicima, navodeći da je stradao krstonosni, nedužni srpski narod. Time se naknadno daje i nacionalni identitetski predznak žrtvama, a usput pokušavaju abolirati četničke snage od odgovornosti direktne ili posredne u oba zločina…

VUKOTIĆ: Jednostavno je licemjerno da danas poklonici i propagatori kvislinške četničke ideologije proglašavaju žrtve u Dolima i Velici mučenicima. Tu se najbolje vidi igranje činjenicama i to izopačenje stvarnosti koje nam želi nametnuti Crkva Srbije. To što se u Srbiji državna politika zasniva na izjednačavanju četnika i partizana, to nikako ni na šta ne obavezuje Crnu Goru. Zapravo, istorijska fakta i sva dostignuća istorijske nauke do sada, a treba naglasiti nauke, kazuju i svjedoče o tome na koji način i zašto je stradalo stanovništvo ovih krajeva. Tako je sasvim jasno dokazano da u Dolima zločin izvršila SS divizija „Princ Eugen“ i da nije bilo sudjelovanja drugih jedinica iz NDH, kao što se pokušava predstaviti. No, kako im je potrebno da „račun ispane tačan“ tako se pribjegava izvrtanju činjenica i pokušava se nametnuti slika o zločinu iz etničke netrpeljivosti.

Vukota Vukotić (FOTO: Stevo Vasiljević)

Takođe, u Velici se želi prećutati činjenica da je partizanski štab do dva dana prije zločina bio u tom selu, a isto tako i da su četničke jedinice, posredno učestvovale u zločinu. Naime, nekoliko dana prije samog zločina, četnički odredi pod komandom Radonje Labovića uspostavili su vezu sa SS divizijom Skenderbeg i Njemcima pomagali u lakšem snalaženju na terenu. Upravo su Labovićevi četnici nakon odlaska partizanskih trupa ubijedili stanovništvo Velike da ostanu u svojim kućama jer „im se ništa neće dogoditi“. Zbog toga je danas mučno gledati kako se proglašavaju krstonosni velikomučenici, „samo zato jer su Srbi“, od onih koji veličaju njihove dželate.

POBJEDA: Da li agendu koju zastupa SPC zapravo najbolje ilustruje činjenica što se odnosom prema Drugom svjetskom ratu – veličanjem četničkih zločinaca i uporedo odricanjem od sveštenika koji se nijesu mirili sa saradnjom sa nacistima i fašistima – zapravo odriče i sopstvenog antifašizma?

VUKOTIĆ: Djela SPC, nažalost, odavno nemaju veze sa hrišćanstvom i religijom. Ovakvi postupci, kao u Velici i Dolima, etnofiletistička orgijanja u formi parastosa, najbolji su dokaz toga. Ovdje je posrijedi samo jedna ideološka matrica, koja se želi nametnuti crnogorskom narodu, a koja se sprovodi u skladu sa interesima i političkom platformom Srbije. Crkva Srbije je davno izabrala put kolaboracije sa okupatorom, ali i danas narativ u kom se te stvari relativizuju i poništavaju. Otuda slavljenje ratnog zločinca Pavla Đurišića, stavljanje svetačkog oreola kvislinškom episkopu Joanikiju i Lipovcu, traženje rehabilitacije četnika. Problem je jedino što se slijeđenjem toga puta dolazi samo do konflikta sa stvarnošću i činjenicama, što stvara opasne presedane i nameće se nešto nezdravo cijelom društvu. Jedan dio sveštenika, naročito u Crnoj Gori, bio je učesnik NOB-a i borio se na strani partizana u Drugom svjetskom ratu, ali umjesto da se to koristi kao poveznica i most za to čuveno „pomirenje“ koje se proklamuje, danas dobijamo iskrivljenje fakata i nametanje stavova revizionizma.

Promjena gledanja prošlosti, nije samo želja za novim sagledavanjem činjenica, već potreba da se izmijeni društvo danas. Ukoliko se odreknemo sopstvenog nasljeđa, temelja vlastitog identiteta, a odnos prema antifašizmu to u velikoj mjeri jeste, onda u potpunosti mijenjamo predznak našeg društva, čime dobijamo nove smjerove kretanja i platforme za izgradnju crnogorskog društva u budućnosti. Zato su jako opasne igre koje je nam se žele nametnuti izopačavanjem istorijskih činjenica i lažnog pijeteta prema žrtvama

POBJEDA: Može li jedna vjerska organizacija da ima pravo i tapiju da svojata žrtve i time svodi stradalništvo na konfesionalnu ili nacionalnu pripadnost, iako Drugi svjetski rat nije, ili makar dominantno nije imao vjerski predznak iako je bilo snaga koje su u okviru njega pronašle i takvu svoju „misiju“?

VUKOTIĆ: Drugi svjetski rat je čisto sukob ideologija i samo tako ga možemo posmatrati i razumjeti na pravilan način. Unutar fašističke ideologije, kao izraz desničarskih i konzervativnih shvatanja, stvoreni su režimi kojima je potpora bila i religijsko učenje. Takvi režimi nastali su u Španiji, Slovačkoj, Mađarskoj i na ovim prostorima u NDH. Kao što smo već rekli, u Crnoj Gori crkva se u toku Drugog svjetskog rata našla na strani okupatora i kvislinških pokreta, o čemu svjedoči, npr. primanje italijanskog kralja od strane episkopa Joanikija I, i učešće lokalnih sveštenika u masovnim zločinima. Danas nam žele nametnuti da je ta saradnja bila ispravna, a da je otpor okupatoru bio pogrešan. U tu svrhu uspostavljeno je ovo divljanje nad žrtvama fašizma i njihovo prisvajanje u svrhu da se prikažu za nešto što nijesu. Svakako da Crkva Srbije nema nikakvo pravo da prisvaja i monopoliše slavljenje žrtava ovih zločina, ni bilo kojih drugih fašističkih zločina, upravo zbog svoje uloge u Drugom svjetskom ratu. Stoga je jako važno da se jednom stane na kraj tome, ali izgleda da trenutno nema političke volje za to.

POBJEDA: Državni establišment je redovno dekor na ceremonijama ovog tipa koje organizuje crkva. Trude se da svi budu prisutni i time ne zarade neopravdane kod birača ili pastve. Da li je to dokaz do kojeg stepena klerikalne tendencije oblikuju ovo društvo i neutrališu građanski koncept i karakter države… Ako se o njemu uopšte može govoriti?

VUKOTIĆ: Građansko društvo u Crnoj Gori narušeno je, i to je valjda svima jasno, litijaškim pokretom 2019. godine, koji je dobio satisfakciju na izborima od 30. avgusta naredne godine. Time je kompletiran jedan kontrarevolucionarni udar, o čemu sam dosta i pisao u prethodnom vremenu, kojem je ideološka podloga istorijski revizionizam događaja iz Drugog svjetskog rata i kvazireligijsko etnofiletističko Svetosavlje. Otuda ne čudi što svi nosioci današnje vlasti moraju biti viđeni na ovakvim manifestacijama i moraju dokazivati svoju lojalnost ovoj matrici. Zato jeste veliko pitanje, da li se uopšte može govoriti o građanskom konceptu društva danas u Crnoj Gori, s obzirom da radimo sve da temelje takvog društva urušimo. Promjena gledanja prošlosti, nije samo želja za novim sagledavanjem činjenica, već potreba da se izmijeni društvo danas. Ukoliko se odreknemo sopstvenog nasljeđa, temelja vlastitog identiteta, a odnos prema antifašizmu to u velikoj mjeri jeste, onda u potpunosti mijenjamo predznak našeg društva, čime dobijamo nove smjerove kretanja i platforme za izgradnju crnogorskog društva u budućnosti. Zato su jako opasne igre koje je nam se žele nametnuti izopačavanjem istorijskih činjenica i lažnog pijeteta prema žrtvama.

Nedopustivo da u ovoj zemlji preovladaju ideologije krvi i tla

POBJEDA: SPC redovno organizuje parastos i veliča dokazane ratne zločince poput Pavla Đurišića. Kako su spojive te dvije stvari ako su odmazdu, odnosno najveće pokolje nad civilnim stanovništvom Crne Gore, počinili oni s kojima su Đurišićeve snage kolaborirale?

VUKOTIĆ: Apsolutno je nemoguće na bilo koji način poistovjetiti žrtve zločina u Dolima i Velici sa ratnim zločincem i kolaboracionističkim četničkim komandantom Pavlom Đurišićem. No, opet je na djelu ista matrica iskrivljenja istorijskih fakata, pa se „vojvoda“ Pavle pokušava predstaviti kao antifašista i žrtva. Sve to je napad na zdravu pamet ovoga naroda i „ćeranje šege“ sa antifašističkim nasljeđem Crnogoraca. Ipak, čak ni u tome nijesu sasvim iskreni i dosljedni, jer i tu prećutkuju neke činjenice. Naime, pokušava se sakriti dio njegove biografije, mada je to poznato i dostupno svima, koji kaže da se vojvoda Đurišić pred kraj rata odrekao učešća u ravnogorskom pokretu, sebe prikazivao kao Crnogorca i stupio u kolaboraciju sa Sekulom Drljevićem, sa kojim je napravio Crnogorsku narodnu vojsku u namjeri da se tako povuče preko NDH i preda zapadnim saveznicima. Sve ovo nema nikakvog uticaja na današnju Crkvu Srbije i njenu ideološku matricu koju želi plasirati u Crnoj Gori. Izjednačavanjem žrtava i dželata pokušava se dobiti osnova za neko drugačije društvo koje neće imati nikakve veze sa svim temeljnim vrijednostima na kojima je do sada počivalo crnogorsko društvo. To je društvo koje je umjelo naći načina da stvori jedinstven suživot svih u Crnoj Gori, bez dijeljenja po etničkim linijama i prebrojavanja krvnih zrnaca. Zato je bitno da se tome na svaki način odupremo, jer ne možemo dopustiti da u ovoj zemlji prevladaju ideologije krvi i tla, jer nikada do sada nijesu.