Potonja ura crnogorskih medija

Piše: Slavko Mandić

Crna Gora je imala svoje novine, svoj radio i svoju televiziju. Danas nema ništa od toga. I to ne zato što su joj ove medije oteli „oslobodioci“, već zato što tadašnja vlast prije ovih današnjih „samuraja“ nije željela ili nije znala da sačuva  medije koji su bili okosnica crnogorske države,njene  tradicije, kulture i demokratije. Pustili su ih da nestanu. Da ih nema. Da ih drugi uzmu i da ih koriste  protiv nje same. Danas tu sramotu vidimo na djelu.
Nacionalni javni servis, na čijem je čelu višestrukom presudom sklonjeni direktor Borislav Raonić, udvaračka pesnica vladajuće oligarhije, neće da ode. Zalud presude. Neće čovjek jer iza sebe ima vlast kojoj ni Ustav a ni zakoni ne znače mnogo. Vlast ga štiti a on im to nadoknađuje programskim sadržajem koje je nacionalno zastiđe. Tako to funkcioniše u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.
I niko mu ništa ne može. Pravosuđe ćuti a nezasluženi IBAR se dobija licemjerstvom Evropljana koji tolerišu potpuno nepostojanje vladavine prava.
Danas više nemamo ni dnevni list „Pobjedu“. Vlasnik, nekada prijatelj Mila Đukanovića, Grk Statis, danas Vučićev istinski i pravi, koji se nakupovao vrijednih objekata u Beogradu na vodi, smijenio je sa čela direktora i glavnog i odgovornog urednika. Od njega je traženo da to učini jer je Đuranović istraživački novinar koji se nije plašio da saopšti istinu ojačanu isključivo dokazima koje nije bilo moguće opovrgnuti. Vlast je od njega dobijala ospice, ali mu ništa nije mogla.
Dok Vučić nije učinio uslugu svojim uslugarima.
Očekivano je da bilo da se ovo dogodi. Ali zato je ondašnja vlast dozvolila da Pobjeda nestane? Zar nije mogla da sačuva ovu crnogorsku novinu koja je počela da izlazi još tokom Drugog svjetskog rata? Zašto drugovi koji su imali sve što im je država i društvo dalo nijesu zavukli ruku u sopstveni špag i kupili Pobjedu za svoju državu? Zar im je to bio problem. Nije, znamo. Kao što ih nije bilo ni briga da se sačuva naše. Valjda uljuljkani u vjerovanju da će vjekovima biti vlast, što se pokazalo nerealnim, digli su ruke od vlastitih nacionalnih vrijednosti. Istovremeno su pomagali finansijski tuđe medije, pogotovo današnje Vučićeve, koji su sačekali svoj trenutak i okrenuli ćurak naopako. Sipano im je i šakom i kapom a rezultat takvog rada je da danas Crna Gora nema svoje medije. Tadašnja vlast je posmatrala kako se gase crnogorski mediji, ne trepnuvši. Čak su nalazili opravdanje za takve poteze. Danas smo svjedoci izvrtanja  i negiranja istorijskih fakata, falsifikovanja tradicionalnih vrijednosti koje su bile crnogorski ponos, obmana, laži i svake vrste revanšizma, protkanog kroz izraženi govor mržnje i želju za nestankom crnogorske države.
Draško Đuranović nije dozvoljavao slovo prevare u mediju koji je vodio. Sve je moralo biti potkrijepljeno istinom i sve je bila istina. A to je smetalo vlastodršcima. Draško je sa svojom ekipom otkrio mnogo. I objavio istinu o pokušaju slamanja crnogorske države i uticajima koje  na vlast ima rusko-srpska obavještajna struktura. Razotkrio je mnoga dešavanja u pravosuđu, koja nikad nijesu bila demantovana. Zato je morao da ode.
To se nikada ne bi dogodilo da je Pobjeda bila vlasništvo onih koji su se okoristili tokom tridesetogodišnje vlasti. Ali, o tome smo već pričali.
Potonja ura crnogorskih medija je na snazi.
Neka vam je na obraz gospodo koja  ste sve ovo dozvolili. Nije baš da nijeste znali o čemu se radi.