NIKŠIĆKA MJESTA SJEĆANJA – ČEKAM TE KOD BOROVA

Piše: Željko Rutović

Česki industrijalac Tomas Bata, koji je tridesetih godina prošlog vijeka u Borovu pokrenuo proizvodnju gumenih opanaka i njegov sin Jan, koji je naslijedio oca posle njegove  smrti u padu aviona, nijesu mogli ni slutiti kakve će ikoničke slike u dobu socijalizma, tih osamdesetih godina prošlog vijeka, ostaviti radnj obuće Borovo u Nikšiću. I naravno ne samo u Nikšiću, nego širom SFRJ u kojoj Borovo zapošljavaše oko 23.000 ljudi.

Bijaše ta radnja u centru grada slikovito svjedočanstvo jednog vremena, načina života, želja i mogućnosti epohe u kojoj radnička klasa nije tražila puno od života, a od njega je, ne žaleći sebe, dala sve  za dobro porodice i društva.

Ta prošlost, ma kako to god izgledalo čudno, povezana je sa sadašnjošću, onako u sjećanjima hodočasnika i hodoljubaca koraka prodavnice Borovo u centru, epicentru Nikšića. A u njoj kvalitetna obuća privlačnog izgleda, kožne cipele, duboke za kišu, borosane, teget i bijele, koje bijahu gotovo modni detalj, pa,           “startasice” i “tenisice” za fizičko, pa duboke čizme, pa klasik poslovne cipele, pa papuče, zepe i šta još ne…Borovo to bijaše. Koliko li je nikšićkih koraka razasutih po svijetu u obuci ove radnje. Koliko je dječjih snova sanjalo nove patike i cipele iz Borova sa kojima treba poći u novu školsku godinu. I naravno, te jedne za čitavu godinu.

Prolaze slike sjećanja. “Broj više mu dajte, porašće noga”, “gdje su ti prsti, prošetaj malo”. Bijahu to riječi tadašnjih majki, najvećih ekonomista bez fakulteta. Dokazano u praksi. Broj više – odzvanja gotovo mitska održiva praksa jednog života koji nije imao mnogo, ali se radovao mnogo tom malom dijelu. Radovao se za taj  životni “broj više”, koji će konačno i zaista praviti borbeno – egzistencijalnu  razliku za broj više, podjednako u sportu, školi, fer – pleju, etici…Pratiće nas taj  broj u stopu do kraja života. Scenične su slike djece koja nijesu smjela birati svoj par obuće, voljno ili ne, prihvatajući taj “broj više” koji je isao u paru sa primjerenom cijenom i skromnim mogućnostima.

A u radnji kutije od poda do vrha, u te predseptembarske dane, više na podu otvorenih rasparenih kutija koje ne uspijevahu uposleni u plavim mantilima uredno i brzo vraćati  tamo dje im je i mjesto. Razumljivo to bješe jer plata par hiljada  radnika Željezare, i ne samo, činila je svoje u pripremi školske godine. Miris kože, gužva u radnji, nadvikivanje koje je horski odzvanjalo,”trideset sest broj, trideset sedam i osam”, pokoja majčina prijekorna riječ i dječje zadovoljstvo oslikavali su ambijent koji će trajno naseliti naše duše mirisom radnje i posebno mirisa koji su se širili iz susjedne kultne poslastičare Proljeće. To bi bio tek pravi ugođaj, zasladiti  nove cipele sa baklavom, tulumbom, sladoledom, “specialkom”, tim hramom među tadašnjim kolačima, koji je bio obična kifla dužno presječena, da bi se u nju postavio ušećereni kolač, nalik urmašici. A tek ko je imao novca za bozu pride, to je bio pravi doživljaj.

“Nađimo se kod Borova”, odzvanjaše osamdesetih prošlog vijeka taj precizni  dogovor koji je sa te stanice kretao na korzo, tu nostalgičnu sliku najljepšeg Nikšića. Ta borovska “centrala” generacijski se prepoznavala  po tim gradskim likovima, njihovim satnicama, navikama, temama. Konačno, dok bude posljednjeg šetaca koji je hodio obućom Borova, ono će trajati kao nadsimbol, totemski znak, biljeg i socijalna metafora jednog vremena u kojem nije bilo raskoraka. Jednostavno i suštinski, gotovo smo svi bili u tom koraku, mirisu i današnjoj nostalgiji te kuće obuće.

Nađimo se kod Borova, bilo je preciznije od bilo kog današnjeg pametnog digitalnog izuma. Te mape puta imale su životnu dinamiku, socijalnu otpornost, intuitivnost i solidarnost kakvu nikad kasnije neće ničim dostići unificirani konzumerizam i njima prateće socijalne mreže spektakla multimedija vijeka koji nikako da se okrene čovjeku. Zato to zvučno, to memorijsko “nađimo se kod Borova” govor je pothranjenog kolektivnog i sjećanja i iskustva iz kojeg će u sjeti i radosti, i jos mnogo čega, izrastati naše lično, kao simbol naših porodičnih memorija i radosti života koraka kojim su te generacije hodile od naive, do empatije, uvijek spremni da svoj par cipela, za priliku i potrebu, čuvaju, glancaju i paze za tu nezaboravnu noć korzoa na koju se, sa svakom mjerom stasalosti trebalo upisati, tako da taj upis “nađimo se kod Borova”  i danas odzvanja harmonijom talasa te pokretne trake stanovnika lijepih noći korzoa od  hotela Onogošt  pa do Stare Pošte, sve u koracima obuće od Borova, preko Astre do Peka i Planike.

I opet, “nađimo se, ili čekam te sjutra veče kod Borova“.

Tek to veče, dok bude njegovih sanjara i njegovih noćobdija, sijace lučom najsvjetlijeg sunca koje grije za sve nas, tako da se u svakoj studeni vremena i ljudi, grijemo za plam srca, duše i sjećanja u kome iznova živimo svoje prošle, za neke buduće godine.