Piše: Slavko Mandić
Uvatio me neki gadan kašalj pa ne mogu mrdnut. A i đe bi bio po ovom raspomamljenom vremenu. Duva iz sve snage. Južina okine i po neko stablo koje nema snagu da joj se odupre. Isčupa iz korijena i one plitko usađene. Promijenila se klima, objašnjenje je za sve što ne valja. I za ovu vlast, kao da mi neko zbori dok prilijepljen uz prozorsko okno uživam u nadmoćnoj igri prirode nad neznavenim ljudskim bićima. Na ove domaće mislim, mada ni oni na svjetskoj razini po poganštini nijesu ništa bolji.
Dok se priroda sveti besprizornom soju, na um mi pade potpuno nepotrebna kreativna kombinatorika nove vlade. Nešto fali, izgovorih naglas. Ma što, za boga miloga. Sve to nešto je tu. I Ljaljo i karijerni zanatlija Joko. Tu je utekli iz Kolašina Martinović. Pa ko fali za boga miloga? A ośeća se da nekoga nema. Opet mozgam i opet ništa. To vam je ono kad je na vrh jezika, ali nikako da izađe. Pritaji se kao noćna dama i vreba iz potaje.
Ja opet ispočetka. Jokaš, Ljaljo, Martinović, Krapović, Šaranović, braća Albanci koji izgleda nemaju mandat birača da podrže četničkog vojvodu, ali, nema veze. Zaposliće oni one protiv, pa će se stanje na terenu smiriti. Tako funkcioniše borba za narodni interes. I ženske su tu. Ali neko fali.
I baš u trenutku dok munja rascijepi nebo i dade mu strahotni izgled, nalik na popove i četničku im bratiju, ulijeće mi u mozak tica zloslutnica. Glava joj okrugla i nesrazmjerna tijelu. Ne pjeva no leleče kad zbori. Ne umije drugačije. Tako je trenirana i vaspitavana istovremeno. Poslije afere sa nekim od prasadi, procijeni popovsko vučićki komitet da bi on najbolje poslužio da se zauzme u totalnoj borbi za Nikšić. Śećate se ono pred lokalne izbore kad je dolazio kusi i repati Srbin i donosio Vučkove i Dodikove novce da se pobijedi po svaku cijenu. Sposoban, kako je bog sam načinio, ovaj Kovačević, strahovladni četnik, inspirator nikšićke velelepne pobjede, metnut je na čelno mjesto u gradu koji se ponosio kulturom, gospodstvom, privredom, sportom. Gradu koji je njegovao čojstvo. I kako śede, puče bruka na sve četiri strane svijeta. Pokaza ovaj nepomenik ubrzo sve svoje sklonosti, čime je na najbolji mogući način dokazao da popovi nijesu uzalud na njega tipovali. On je ta kartolina oko koje se poganština vrti.
Pa da, taj Vladi fali. Ministar za srednji prst. To nema niko. To je raskoš kojom se samo mi možemo pofaliti. A kako to izgleda u njegovom obavljanju važnih državničkih poslova. Razumije se, kad ga metnu na čelo ministarstva. Najbolje vanjskih poslova ili zamjenika zamjenika Ljalja, što po Ustavu ne postoji. Ali, nema to veze. Kako onda reče svetosavka, zna da nije po Ustavu ali je potreba.
E tako bi ovaj iz afere prase, poslužićemo se hipotetičkom slikom, dočekao Makrona. Špalir i crveni tepih. Fišća francuska Marseljeza i pjeva Kovačević iz sveg mozga. Onda ova naša jadnica, a on isturi srednji prst i na srce ga metne. Za ljubav domovine.
Kamere zuje a Makron se pravi da ništa nije vidio. To rade državnici. Ni da bekne. Kad se sve završi on uljudno sačeka da Kovačević vrati srednjaka na svoje mjesto i onda se rukuju kako protokol zahtijeva.
To isto i sa ostalim iz nadaleko čuvene Kvinte. Sa kojom se domaće snage odavno sprdaju. Može im biti jer su se oni već napunili a mi baš dobro ispraznili.
Ministarstvo za upotrebu srednjeg prsta prilikom međunarodnih susreta na domaćem i inostranom tlu imalo bi posebnu važnost. Upotrebu srednjeg prsta nophodno je razraditi kako bi on imao višestukost u korišćenju.
Taj domaći proizvod (srednji prst) mogao bi biti lukrativan, jasnije, posebno koristan, rentabilan, isplativ. Mogla bi se formirati u nastavku priče Akademija za srednji prst. Kovačević bi bio logo. Liči zaista na naziv Akademije, pa bi greota bila da se ne upotrijebi kad već postoji. Polaznika bi bilo čak i iz inostranstva. Prvo bi se morao potpisati temeljni ugovor sa svim srpskim popovima. Njima je, makar u dobrom dijelu, upotreba srednjeg prsta prirodno sredstvo (ne)normalnog funkcionisanja. Śetimo se legendarnih Kačavende, Pahomija i broja im se ne zna.
Tijesnu saradnju ovo nedostajuće ministarstvo imalo bi sa četničkim vojvodom, prozapadnim rusko-srpskim proizvodom, kojega je neko postavio na čelnu poziciju crnogorskog parlamenta shodno njegovim apsolutnim zaslugama iz ranijeg perioda. Posebnim pravilnikom i ova saradnja bi se ustoličila na valjan način, kako bi se znalo kretanje srednjeg prsta u svim uslovima.
Nema valjanog razloga da ovaj prijedlog novog ministarstva ne bude objeručke prihvaćen. Siguran sam da će za njega lobirati i državni prešednik. A sigurno je da uskogaćića, zahvaljujući novom modnom trendu, ima još dosta.
Tek tada bi bila zaokružena vladavina nove vlade.
Eto kako ništa nije teško kad se upotrijebi mozak i to malo znanja.
Kako god zvučalo, ako bi se to realizovalo, ni za popis ne bi bilo problema.
Jugo udara , nosi, lomi, čupa i dalje….
To Mandiću.
Fenomenalno
Iskreno, mislim da je njihov prstić ostao rezervisan za njih. Ne bila u njihovoj koži kad im dodje konobar sa računom za naplatu sve što čine.
Uz ovaj opori humor, nekako je lakše prebroditi sunovrat svega ljudskoga i svega patriotskoga! Jugo udara, “Pijani brod” na pučini, ali Svjetionici ipak postoje! Malo ih je, ali su tu, neka se nađu brodolomnicima! Čestitke, Slavko!
E moj Slavko——sokrat je ovo predvidio jos pre 2000 godina——ali mi je nekako milo da ovaj narod sto ih glasa dobije ono sto je zasluzio——. mislim da se sad svi normalni ljudi trebaju povuc i pustit narod canu i crkvu serbije da slavu i uzivau!
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].