Aska i Vučko

Piše: Slavko Mandić

Kad pomislim na crnogorsku opoziciju, makar njen najveći dio, śetim se Andrićeve Aske i vuka. Toliku sličnost, priznaću sam sebi, još nijesam vidio. U jednom dijelu makar. Ne mislim pritom na opstanak,  već na pozicionu apstraktnost kolektiviteta koji je nekada bio faktor koji je otimao što je htio. Danas uspješno ćuti. I oglasi se saopštenjom, najčešće iz ništa u ništa.

Ples uz ritam vlasti bradatih kompozicija koje su uspjele da se prime na prethodno dobro nađubrenom terenu, sa srednjim prstom državi od koje se čerupalo, pa narodu dojadilo i vezalo ga za ove ugrursuze, koji čerupaju još i više, samo je imitacija otpora. Takt gusala ukradenog zova nekdanjeg vremena časti, kojega odavno nema, učini da Aska po portalima počne poskakivati sitnijim korak od onog koji je proslavio Lepu Brenu.

Opoziciona Aska, po jedna zavisno od teme koja će je inspirisati za baletsko okretanje oko sebe same, igraće krvožednom Vučku legendarni Tango smrti.  Činiće to jedva primijetno, potpuno drugačije od originala iz sjajne pripovijetke proslavljenog nobelovca. I neće zadiviti krvopiju Vučka, jedinstvenu nepriliku na ovim ojađenim balkanskim prostorima. Istina, ni on, kao ni ovdašnja javnost kojoj su sad i ovi zli naumu dojadili, neće razumjeti taj naslagani moravac, korak u kojem se traži politički spas i produženo trajanje na sceni koja je višedecencijski prikazivala pojedince sposobne da čine svašta.

Crnogorska opozicija, govorim o onom dijelu koji će se prepoznati bez velikog naprezanja, sabira svoje pisane tragove surove borbe i „građanskog“ otpora izdaji državnih i nacionalnih interesa. Oni to čine “razornim” saopštenjima. Nema cilja. Definicija je lične prirode, kao i svaka njihova do sada. Oštre, po pravilu manje umne riječi nekadašnjeg blagoglagoljivog (ne)spretnog izraza moći, neće ostaviti utisak ni na koga. Ali, to nije važno. Ne pišu se saopštenja da bi se nešto promijenilo. U izvještajima, kada dolazi do sabiranja, kako se ne bi oduzimale zasluge, taj činilac je od posebne važnosti. Prosti zbir bledunjavih riječi oporbe, kako za one iz potaje kažu braća Hrvati, obezbjeđuje privilegovan status i bogatstvo korišćenja raznovrsnog ćara. Kud ćeš bolje za sebe, objašnjenje je obmane naroda čak i onda kada više nijesi vlast. Ako ti je to bilo dozvoljeno dok si bio suveren nad gologuzanima, koji su bili presrećni da te omirišu izbliza i daju ti se da i od takvih jadnika, opet iz literature, uzmeš što im je ostalo, a što tako sad činiš, pokazujući svu nedosljednost i licemjerstvo?

Na kosoj livadi politički osakaćene družine, od kojih je dio preletio kod grđih od sebe, kad su ih primili, jer će prhnuti  i od njih kad zatreba, Aska popovima Srpske Crkve aminuje oteto. Mora tako, da ne bi naljutila Vučka krvožednog. Ćutanjem, braneći stranicom napisanog navodnog gnjeva svoj tobožnji bunt kao siguran otklon za ne daj bože, ako se što promijeni. Da može da se reče: Pa i ja sam tamo bio. Pisanom riječju, ako ne fizički,  jer sam u svakodnevnoj borbi za čast i ponos Crne Gore vodio bitku kojekude, kako im je govorio miljenik Crni Đoka, i pokazalo se, istomišljenik u mnogo toga.

A mogla je Aska sa ovolikim brojem glasača i povjerenika da kaže vlastima NE! Dosta je više rasprodaje Crne Gore! Ako ne prestanete, na ulici ćemo!  Kao kad su oni zbog ništa načinili litije i uzeli vlast za kratko vrijeme. Ovi su nekdanji, sakriveni po dvorovima i vilama, ćutali i čekali da to neko drugi učini. Pa i onda kad nam ovaj domaći nepomenik dovede onoga Prleta iz Srpske Crkve da mu prepiše imovinu naših prađedova, đedova i očeva. I našu, koju nijesmo bili kadri sačuvati.

Aska je tada ćutala. Divila se potajno šatorskom naselju ispred Skupštine u Podgorici daleke 2015-te. Pa pečenju praseta uz balone vina i demidžane šljivovice, da se lakše pregura studen zimska pod šatorom. Tako to čine oni koji imaju cilj i jasno opredjeljenje što hoće. A ovi, što ih bez ikakvog razloga zovemo naši, ništa od toga nemaju. I nijesu imali nikad. Osimi lažni patriotizam. Zato im nije smetao toliko srednji prst nesrećnog Kovačevića. Ni rasparčavanje zemlje brata Abaza. Nije im smetalo četničenje i čerečenje antifašizma kao civilizacijske tekovine kojom smo mladost sokolili. I svijet svojevremeno zadivili. Danas smo, zbog nemanja otpora i sagnute glave, država mantijaša, bradatih kokarda, spremnih da ponište sve što crnogorsko ime nosi.

Pisali su saopštenja. Od njih dovoljno. Nijesu ih boljele tri godine bezočnog nasrtaja na građane. Niti su ih dodirivale belvederske rane. Jer da jesu, na Cetinju bi ih bilo bar stotinu hiljada. A u Podgorici, ispred Blažove vile i dvjesta. Da se ne da Prlu da ulježe. Da se uhapsi jer je doletio mimo zakona, što je krivično djelo za koje se odgovara tamo đe je države.

Pišite gospodo saopštenja. Nemojte slučajno da pokažete neki drugi građanski bunt. Ne ugledajte se na ove „ludake“ u Beogradu koji neđeljama dugo već šetaju tražeći od vlasti da čuje njihove poruke. I nastave li tako, a hoće bez sumnje, čuće ih Vučko. Oni nijesu Aska. Ova današnje, a ne Andrićeva koja je čak i krvoloka uspjela da zadivi.

Oni ne pišu saopštenja. Sa narodom su, a on to voli. Da vidi da se ne razlikuju. Da pritom ne nosi kapot od par hiljada eura, crevlje od iljade. I tako redom, da ne nabrajam. Da ne dime tompus i ne piju najskuplji viski. Vidi to narod. I smeta mu. A to najbolje pokažu kad završe četiri godine. Kao ovoga puta.