Drača za Jakova

Piše: Slavko Mandić

Nedavno su se u Beogradu sastala dva vozača, malo jača. Oba voze  svoje zemlje u rikverc. I to uspješno.  Jedan je stvarni, kako god to izgledalo, i autohtoni Srbin, istorijski gledano. Makar iz novijeg vremena. Ovaj drugi, što odovud dolazi, isto je to u nacionalnom smislu, ali mu se zadatak razlikuje. Prvi je ideolog za drugoga, a drugi bi trebao da bude izvršitelj za prvoga. Zato ga je prvi postavio. Velika muka je trebala da se poslože kockice kako bi on mogao da bude razmatrajući prijedlog, jer je bilo jasno politikama tamošnjim, i popovima ovdašnjim da to nije kapacitet koji s lakoćom može da ispunjava zahtjeve koji se od njega traže. Trudio se u predizbornoj kampanji da manjkom vaspitanja pokaže kako on ipak nije taj koji se traži, ali ta strana trenutno boljega nema. To malo riječi kojim barata pokušavao je da složi, ne razumijevajući da je javnost do te mjere zatrovana mržnjom da ih je samo interesovalo da skinu Mila, a ko će na njegovo mjesto interesuje ih taman koliko i lanjski snijeg. Zato je Milatović prošao. I zato je jasno da on nema nikakve veze sa izbornom voljom građana. Jer, on nije biran. Nije se za njega glasalo, ponoviću po ko zna koji put, već protiv Đukanovića, i u tu svrhu upregnute su sve moguće kočije nebeskog susjeda.

U Beogradu, na poznatom kanabeu istine, rezervisanom mjestu za ovdašnje idolopoklonike Aleksandra Vučića i Prleta Perića, ovdašnji mršavi vokabular je došao da pita što treba da čini sad kad je slučajno postao to što jeste. Śeđeli su oni tako koji minut dok su kamere zujale i bilježile zbunjenost trabanta gromadnom veličinom značajnika i neviđenog zadovoljstva što mu je omogućeno da ga stisne mlohavom rukom slučajnog državnika.
Kao i ranije brat Abaz, pušten niz vodu iz razloga poznatog službama, i ovaj je ispod glasa zapjevao omiljenu Vučićevu: Uzmi sve što ti život pruža. I cijelu Crnu Goru ako treba. A trebaće, znao je to i Dritan kad je ugovarao predaju crnogorske imovine u ruke Prlu Periću, koji je za taj veleizdajnički čin, kako tumače oni koji znaju, doletio helikopterom i učinio akt agresije nezakonitim preletom, sa kojim je bio saglasan premijer Dritan čekajući ga u „oslobođenoj“ Vili Gorica.

Za tih par minuta razgovora, slučajni je ćutao a goropadni mu saopštio osnovne zadatke. Ništa teško jer je razumio kapacitet i po tim mjerama se ophodio.
-Fali nam vaš ambasador, jedva je izustio. Da ne moram svako malo ovim jedinim aeroplanom lećet do kanabea. Jedan je motor, od fabrička dva, koliko ima domaća oslobođena avio kompanija. A mora nemate da dojezdim modernim trabakulama koje je za skupe novce brat Abaz obezbijedio za nesmetani prelazak vozila i turista s kraja na kraj Bokokotorskog zaliva.

Ćutao je manipulator velečasni, Aca gromadni i gledao neđe budi bog s nama đe. Dosta mu je bilo ovog praznog razgovora, poručio je ne progovarajući ni riječi. Završiće da umjesto išćeranog Nikšićkog đilkoša, zakupljenog od strane Beograda,( za sitne novce), dođe neki kredibilni za prvog kod nas iz plejade diplomatske agenture zemlje po tome prepoznate. I nije ovoga puta bilo ono „obećanje ludom radovanje“. Jutrom nekim nedavnim zakucao je na vrata moguće budući bivši šef BIJE. Ako on bude, a biće, postrojiće se rukovodna garda za svaku aport naredbu. A i to je bolje no putovat kod onoga od čije ti volje i vrćanje zavisi. Ovako, BIJAŠ ti sve reče tu đe stoluje. Na tebi je samo da to učiniš. Ništa lakše brate. Eto u tome se sastoji državnička rabota. Odeš kod prvoga, rečeš mu što ti treba i ovaj to bespogovorno učini. Dobro, daćeš mu sve što traži zauzvrat. Ali, zar nijesi i ovako. Pune tri godine. Jedino ih je onaj s bocom zamajavao i postrojavao da u ponoć budu spremni da potpušu temeljac, a onda svrnuo na rakiju i na njih zaboravio. Zato ga je poljoprivredni ministar dočekao u pobucanim izblijeđelim farmerkama kad je dolazio u zvaničnu pośetu. Da se zna kolika mu čast pripada. I svakoga redom od takvih potom. Čak se na tu družinu radodajaca istresala i nečesova Brnabić, poznatija po ničemu.

Vlasnik Srbije je ispunio dato obećanje. Ne bi bila loša ideja da ovaj što ga on šalje kod nas bude istovremeno i naš ambasador kod njih. Što bi falilo? Pa jasno je da će jednako štitit naše interese kao bilo ko odovud. Možda čak i nešto bolje. O toj ideji bi trebalo razmisliti. I predložiti silnom Aci da to razumije kao njegov prijedlog. Smanjili bi se troškovi a i zaradilo bi se izdavanjem skupih prostorija. Moj je prijedlog, a mene ako se śete, śete.

Druga strateški važna stvar je kako slomiti mandatara? I učinjet da ubači URU i ostatke DF-a. Nije lako, ali je moguće. Zato je na toboš nacionalnom javnom servisu gostovao slučajni. Intervju je trajao 57 minuta. Ovaj slabogovorljivi emancipator u tom vremenu izgovorio je 98 puta ličnu  zamjenicu JA. I to u nominativu, ako razumije što to znači. I ko zna koliko u ostalim padežima.
Trudio se svojski, nema priče. Valja sve to stavit u izvještaj i šefu predočit. A sa njim nema šale. Kako ga je postavio, tako može i da ga lako učini bivšim. Jer bi to bila volja naroda, lako skockana. Naravno, ako odluči moćni.

Slučajni je opleo i po mandataru. Nije on baš nešto, moglo se razumjeti iz njegovih presušenih riječi. Treba njih dvojica više da razgovaraju, reče on, misleći valjda da je njegovo da bar pola vlade uredi. Kad bi znao zakone, znao bi da mu nije dozvoljeno da se miješa u posao mandatara. Nema on što da pokušava da ugura brata Abaza i ostatke bivšeg FRONTA. Abaz  je, śetićemo se 2020. godine izigrao izbornu volju naroda, jer njeni glasači nikako nijesu željeli da se ona stopi s četnicima. Bar ne oni koji su se ośećali Crnogorcima. Ali prevara Abazovića je bila samo prva u nizu.
Tako bi valjda i ovaj koji je dao pravoslavnu besu i crkvi i crkovnome šefu Vučiću. A nije kapac da to učini. Boli ga to kao ubod drače. Ni kap loze na otvorenu ranu ne pomaže.

Malo rukah malena i snaga, reče naš a ne njini Njegoš, koliko se god crnogorski Srbijanci upinjali i lažavi tamošnji Rakovići i Antići nadmetali u krojenju „istorijskih“ neistina. Plaćenici završe za sprdnju.
Vazda, kao i izdajnici od kojih se srame pokoljenja.