Tri godine korote nacionalne svijesti

Piše: Nemanja Vukićević

Rane su svježe… socijalne, one i najteže zarastaju.

Tog jutra na današnji datum prije tri godine, obukao sam odijelo i nešto kasnije nego obično prešao iz svog stana preko Rimskog trga u zgrade ministarstva, gdje sam tad radio.

Po koji barjak susjedne države na po kojem automobilu njemačkog proizvođača Volkswagen, marke golf 2, sa facama polusnabdjevenim svim zubima u vilici, vijao je bulevarom.

Glavu sam uzdigao, jer na ponos i čast mi niko ne može udariti, pa nisam imao razloga da je spuštam, a i nema razloga da mi se bilo ko naslađuje… Ulazim u zgrade ministarstava, smještam se u fotelju i počinje razgovor sa jednom mudrom, starijom koleginiciom, koja me naučila mnogo i životu i pravu. Inače, za sve godine rada, svako jutro smo zajedno pili kafu. Ona kaže: “Gore glavu, ko zna što je ovo dobro. Iz ovoga ćemo da izvučemo pouke.” Gledao sam je čudno, ali sam u podsvijesti znao da je ona u pravu iako mi tad nije odgovaralo da čujem to. Osjećao sam gnušanje i osjećaj ljutnje, ali i stida… Ne zbog gubitka vlasti.

Osjećaji su bili prisutni, jer sam gledao svoje okruženje. Osjećao sam stid zbog pripadnika manje brojnih naroda, jer je sve podsjećalo na Pljevlja devedesetih godina. Na ulicama je veče prije i dan posle izbora bilo dosta latentnih Milika Čeka Dačevića, pandan onom koji je vitlao oružjem u Pljevljima devedesetih. Atribut latentni je zato što nisu nosili oružje, ali su shvatanja i ideologija bili isti. Porazno i tužno… Đeca od 18 godina i mlađa arlaukala su protiv svoje države oreći “Nek’ se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije.” Nesvjesni šta pjevaju, ali svjesni da ne vole svoje državu. Masa je najpogodnije tle za maniuplacije, jer ona nema glavu.

Šta smo dobili posle tri godine? Da budem taksativan:

Zdravstvo – Na nogama;

Prosvjeta – Nećemo se oporaviti od Vesne i njene organizovane grupe narednih 30 godina;

Nauka – A šta je to?

Kultura – Braća popova dobijaju prestižne nagrade;

Energetika – Partijski uhljebi su tu;

Finansije – Kleče prema MMF-u;

Javna uprava – rasulo;

Odbrana – revanšizam;

Bezbjednost – konobar Fića i kriminalac Kurti na čelu;

Porezi i carine – šef na nivou države koji švercuje cigarete…

Imao bih još štošta da napišem, ali ovo je mali rezime.

Najbitnije od svega što smo dobili jeste ogledalo, ogledalo svijesti ljudi u Crnoj Gori.

Ja kad vidim u tom ogledalu svijest, ono svo ode u paramparčad. Porazna je slika stanja svijesti većine ljudi u Crnoj Gori. Porazna je slika stanja svijesti dobrog dijela mladih naraštaja u Crnoj Gori, koji stasavaju.

A šta je još bitnije od najbitnijeg? Ogolilo se pravo lice mnogih ljudi, skinuta je ta koristoljubiva ljuska sa njihovog lica, lica da su voljeli ovu državu i jednu partiju, a zbog čega? Zbog svog džepa. Časili nisu, prelećeli su na drugu stranu. Dobili su nova, koristoljubiva krila. Ne čudi me to, jer sam vazda znao kakve su ljuCkovine. Ali, kako Njegoš kaže: “Čast i bruka žive dovijeka.”

Da privodim kraju… Teško zemlji đe su popovi idoli, teško kući koju njen stanovnik ne voli, teško glavi koja kliče tuđoj državi, teško homo sapiensu koji crkvu i Boga ne razdvaja, teško tome koji nauku tlači, a slike popova o zid kači… Teško nama još mnogo godina unaprijed.

Nacionalna svijest je 30.08.2020. obukla korotu, dugo će je još nositi.

Šta nam preostaje? Borba. Treba li odustati? Ne. Ali, ne treba nam ova mlaka – vanila borba. O ovima sa moje strane ovoga puta neću… Čuće me tek, jer se dovoljno borili nisu.

Da se vratim na stariju, mudru koleginicu s početka teksta. Bila je u pravu. Nastavljam da slušam njene savjete i vjerujem da će umjesto ove nacionalne korote svijesti i kupleraja u sistemu vrijednosti, biti vraćeno ono na čemu počiva građanska, napredna i multietnička Crna Gora.

A da se vratim i na Njegoša: “Čašu meda jošt niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči; čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju.”