Mandatar Rajnke

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Nedavna izjava američke ambasadorke u Podgorici  Džudi Rajzing Rajnke internet izdanju Glasa Amerike (jer su sva druga ukinuta) uzburkala je strasti u Crnoj Gori, uprkos zanemarljivom broju onih koji su taj video uradak pogledali.

Njen stav o tome da su stranke bivšeg DF-a nepoželjne u budućoj Vladi jer SAD “ne dijele sa njima evropske vrijednosti”, ocijenjen je, čak, kao izjava “u kolonijalnom stilu o tome ko može, a ko ne u vladu, što objektivno jeste ozbiljno kršenje diplomatskih pravila”.

Da li je zaista potreba Rajnke da se oglasi izazvala, kako navode, “ozbiljan incident”, (ne prvi od kada ona službuje u Crnoj Gori), ili joj pripada pravo da iznese mišljenje o tome koju partiju iz Crne Gore SAD ne doživljavaju kao partnera, što neki shvataju kao uputstvo za sastavljanje Vlade, pitanje je sad.

“Američka ambasadorka je još jednom potvrdila da ona u stvari sastavlja crnogorsku vladu, jer je mandat dala sama sebi, pošto je istovremeno i predsjednica države”, saopštili su iz koalicije koju predvode Nova srpska demokratija Andrije Mandića i Demokratska narodna partija Milana Kneževića.

Krugovi bliski bivšem DF-u, poruke Rajzing Rajnke doživjeli su kao “mračnu poruku” da vlast u Crnoj Gori ne treba sastavljati na bazi pravila demokratije i izbornih rezultata, već interesnog sagledavanja sa strane. Čak je i bivši diplomata Miodrag Lekić istakao da “kada bismo imali ozbiljnu i dostojanstvenu državu, neko iz Vlade bi trebalo da pozove ambasadorku za objašnjenje izjave, zapravo uputstva o sastavljanju vlade”. On smatra da je “sa naše strane trebalo uputiti diplomatsko upozorenje da su demokratska pravila i recipročno poštovanje pravo polje saradnje i savezništva. I zdravog crnogorsko-američkog prijateljstva”.

Rajnke ćuti na “maligni uticaj” Beograda

Niko od onih koji su se bavili izjavama Rajnke ne spori da su stavovi i sugestije naših zapadnih saveznika i ranije služili kao uputstvo za važne političke odluke zvanične Podgorice, budući da spoljnopolitičko opredjeljenje Crne Gore nije promijenjeno ni nakon smjene vlasti prije tri godine. Teško je negirati da tako mora biti želimo li da država bude u EU i NATO-u.  U tom su kontekstu savjeti i komentari država sa kojima ste u partnerskom odnosu, drugačiji u poređenju sa državama koje ne dijele vaša strateška opredjeljenja. No, naredbodavni ton Rajnke, ovoga puta pomalo je iskočio iz diplomatske prakse. Bilo je čak i mišljenja da se ovakve izjave “teško mogu povezati sa velikom demokratskom tradicijom američkog društva”.

Ali, da bi neko u (pr)ocjeni izjava koje je odaslala Rajnke želio zaista biti objektivan, onda stvari treba sagledati sa više strana. Posebno u kontekstu stranog miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore, što je u podtekstu svih prigovora upućenih njoj.

Kada to isto rade Moskva i Beograd, međutim, isti oni koji su digli hajku na Rajnke, naprasno zaćute.  To je djelimično primjetila i američka ambasadorka u Podgorici kada je istakla da je vidjela “svakakva više zabrinjavajuća miješanja u smislu nekih malignih uticaja”.

E, sad dolazimo do novog problema. Kada Rajnke govori o “malignom uticaju”, svi znamo da joj je u fokusu zvanična Moskva. Ali, ne i Beograd!

Odlazeća američka ambasadorka (koja već par godina odlazi, a nikako da ode), za sve silne godine koje je provela u Crnoj Gori, nikada nije osudila maligni uticaj zvaničnog Beograda na političke prilike u našoj zemlji. Kada je u pitanju aktivnost srpskih bezbjednosno – obavještajnih službi koje djeluju u Crnoj Gori, uglavnom pod okriljem crkve Srbije, kada je u pitanju politika otvorene asimilacije Crnogoraca, potpomognute Judinim srebrenjacima koje Aleksandar Vučić šalje Srpskoj kući, strankama i medijima sa nacionalnom frekfencijom koji su listom u vlasništvu beogradskih moćnika, Rajzing Rajnke se godinama pravi mrtva.

A dobro se zna šta ćutanje Vašingtona u godinama kada “na oči” nestaje jedan malobrojan, ponosni narod, znači asimilatorima. I da li je u svojoj rezidenciji, u toponimu Kruševac (koji je takođe produkt asimilacije) ikada uporedila sudbinu Crnogorca sa onom kakvu imaju Indijanci u njenoj državi?!

Hoćemo li se ikada isprsiti i reći dosta?

Da su u pitanju dvostruki ili trostruki aršini kada je u pitanju strano miješanje u unutrašnje političke prilike u Crnoj Gori, uopšte nije sporno. Primjetni su i kada to radi Rajnke i kada nju napadaju bivši DF-ovci i kada Lekić od Amerikanaca jedino želi da “zajedno promovišemo demokratska pravila i praksu”.

Svako iz svojih uskogrudih, partikularnih interesa, svako iz svog rova, problem sagledava jednostrano. Niko od njih, a malo ko i mimo njih, primjećuje da se u unutrašnja pitanja Crne Gore neprimjereno i drsko miješaju i SAD i Rusija i Srbija. S tom rezervom da su jedino SAD, makar kada je u pitanju administracija u Vašingtonu, država prijateljski nastrojena prema nama.

Ili, da obrnemo stvar i zapitamo se: zašto je današnja Crna Gora toliko jedna i slaba, gdje su joj se izgubili državno dostojanstvo i tradicija predaka, da se u njoj svaka poruka ili sugestija Vašingtona, Moskve ili Beograda, doživljava kao zapovijest?  Naravno, svaka zapovijest sa ove tri adrese ima u Crnoj Gori svoju publiku i nije nikakva utjeha što te dvije ili tri grupacije baštine različite vrijednosti.

Hoće li, zaista, ovovremene generacije Crnogoraca doživjeti da se neka njena politička elita isprsi i poruči savjetodavcima, ma odakle dolazili, da prihvatamo prijateljstvo i dobre namjere, ali ne i naredbodavnu praksu poduprtu ucjenama i legalnim ili nelegalnim novcem?

Čak bi i neka divlja afrička plemena ovu dilemu svele na pitanje: hoćemo li da i dalje budemo kolonija, ili želimo imati svoju glavu. Potpuno sam siguran da oni u njegovom rješavanju ne bi pristali na bilo kakav kompromis. No, Crnogorci i dalje mudro ćute. Dokle?