Namještaljka za Jakova

Piše: Slavko Mandić

Ustav. Zakoni. Raspušteni Parlament  i „raspuštenica“ koja u njemu śedi oburdana, uz sve benefite, naučena od brata Abaza kako treba arčiti državu svakoga dana. Dritan nepostojeći osmomjesečni, aplikant po (ne)čuvenju u razotkrivajućoj Skay aplikaciji, po kojoj je za jedan pomen hapsio pred kamerama teatralno prijeteći da niko iz bivše vlasti na slobodi ostat neće. Kad mu otkriše šlepere pune duvana, koje je cijela sve minijaturnija URA tobož palila po Nikšiću, čudo ga nađe i nema kud nego da zatamniči u apsanu gromadnoga prijatelja Rada Miloševića.
Jer, bilo je ili on ili drug mu. Pa veli bolje drug, nadajući se da će ga iščupati na vrijeme dok je vlast, a biće još dosta, vjerovao je, dajući  koalicionim partnerima sve što su tražili. Dobijao je ko je što htio, samo da ne digne ruku da se ide na prijevremene izbore. I bi mu lakše neko vrijeme. Ali se dobro zamislio kad je Milo raspuštio  nepomenicu i raspisao  izbore. Spopa ga muka. Blijed, zamišljen, čini se i prepanut, „slavio“ je pobedu Jakova, druga kojega teško da očima može viđet. Mada je ta ljubav obostrana, nije mu ništa drugo ostalo?
Računao je prepredenjak da može iskoristiti nevjerovatnu mržnji koju mlađani Jakov gaji prema DPS-u i Đukanoviću. Zato će mu predložiti i „stručno“ objasniti  svojim avetlukom kako ne treba da prihvati Milov datum za sprovođenje prijevremenih parlamentarnih izbora. Tamo na jesen, smislio je. A poslije će i to uspjet da prebači u iduću godinui. I onda se obezbijedio da ga ne ćeraju, svjestan valjda da za tako nešto i te kako postoje razlozi. Mislio je da ovaj njegovu namještaljku neće uočiti, zaražen mržnjom prema Milo, pa da će zbog toga jedva dočekati jedinstvenu glupost koju kao dar ima Skajp aplikant. Ali Jakov se ne obrnu na ponudu. Śeća se valjda da ga je ovaj isti smijenio, istina uz Milovu podršku, bez koje ne bi mogao dana opstati. Ni učiniti ono zlodjelo sa popom crkve Srbije Prletom, prevarantskom kombinatorikom koju malo ko ima u tolikim razmjerama.
Nakon njega, iz ništa u ništa tu je Bečić, bez stava, preneraženi Andrija koji je pokušao mržnju da prebači u ljubav prema mrziteljima, nepostojeći Joković, koji će biti još grđi od sve manje postojeće URE. Tu je i narodni prevarant Milojko i trn u oku mu, Jakov nevaspitani. Ima tu još nekih bijednih prišipetlji, za čije procente je brat Abaz davao državno i šakom i kapom, a oni glupošću dokazivali teoriju da je moguće i bez mozga živjeti.
Bez zaštitnog mehanizma protiv Dritana kao jedinstvene pojave na političkom
nebu Otvorenog Balkana, Crna Gora je ostala osakaćena. Plaćaće cehove dugo, jer družinu plaćeničkog nauma, narod još uvijek nije dovoljno prepoznao.

To najbolje mogu realizovati dobro upliličenom namještaljkom za Jakova, u čiju zamku bi se kao politička nezrela ličnost ufatio prihvatajući ideju brata Abaza da je upravo on taj mesija, vladar i univerzalni vladar kojemu je dato nebesko pravo da apsolutno vlada. A to, kako rekoh ranije, znači Dritanovo zadržavanje vlasti, sve dok ne obezbijedi sebi dovoljno dobru odstupnicu koja mu je neophodna za spas od grijehova koje je počinio u vremenu kad je mutirao u ovo što se od njega načinilo danas.

Zato mu treba Jakov koji nikako da razumije što ga je snašlo i kako je popovima uspjelo da ga dovedu na prijesto Crne Gore ovako krivoga, a posebno dužnoga?

I on će jednoga dana tražiti azil, jer će u budućnosti imati prismotru od koje će se plašiti skoro kao brat mu Abaz od ove koja mu ne da oko da otvori. A ovome će pomoći i brat Milojko, spreman da zgrabi što je mislio da mu pripada, dok  ga sopstvena laž ne spriječi u naumu. Pa lažova ukori „prijatelj“ mu Jakov jer ne smije da laže narod javno. Tajno može, da ga ne ufate,  kao što svakodnevno čini družina dovedena da razbija državu, ali javno je glupost zbog koje će morati da snosi posljedice. Zato će u unutrašnjosti tog mekog tkiva biti povuci-potegni do bezsvijesti.

Išćerani premijer bi da pomjeri prijevremene parlamentarne izbore i zbog činjenice da još nije završio punjenje biračkih spiskova nepostojećim likovima kojih treba u konačnici da bude najmanje trećina. To je obećanje koje je dao Vučiću, a ovome se žuri da završi posao oko Crne Gore, čiji bi zalog podmetnuo za izgubljeno Kosovo. Zato nikako ne izbori, jer slijedi popis koji bi morao da izbaci Srbe kao većinski narod u Crnoj Gori, čime bi konačno uslijedio efikasan način nestajanja Crnogoraca za sva vremena. To je pakleni plan, koji se ne smije podcijeniti.

Ali, kako mu se suprotstaviti? Narod je kazao što misli kada mu tutneš u ruke koju stotinu eura. Od njih očekivati da ustanu bilo bi suludo. Od evropskih zvaničnika, koji se zaklinju u civilizacijske standarde, izgleda još suludnije. Pa u koga onda?

Jedini odgovor je da konačno ujedine u odbrani državotvornosti Crne Gore sve suverenističke snage kojima je na srcu slobodarska domovina, antifašistička, dostojanstvena i čovječna. U tom bloku prirodno je mjesto za sve one manjinske narode koji su prirodni prijatelji Crne Gore, jer im nikad nije ni u jednoj državi bilo udobnije kao što je u Crnoj Gori. Takva ideja ne ometa formiranje pojedinih političkih partija koje u sebi sadrže zajednički patriotski imenitelj. Samo ne onih koje bi izjedala pizma i činila uzaludnu borbu za opstanak naše domovine koja je u ozbiljnoj opasnosti.