Jakov na Milov tron ista je bruka kao Joanikije na tron Svetoga Petra Cetinjskog

Piše: Slavko Mandić

Prebirajući u glavi turbuletna vremena 90-tih godina prošlog vijeka, pa sve do ovih današnjih, śecanje me lakom tugom ovi, što bi rekao legendarni Leso Ivanović. I to ne zato što je navodno izgubio Milo Đukanović, jer nije, niti može državnik takvog kova koji je prilično neznavenom, potrošačkom i sve više populističkom svijetu pokazao crnogorske tradicionalne vrijednosti u punom svijetlu i primorao ga da na malu Crnu Goru, samo po broju glava, gleda kao na partnera, dostojnog i časnog. Njegovim odlaskom pokazao je svima kako izgleda dostojanstveni odlasak sa scene, na kojoj će dominirati još dugo, dugo nakon sjajne riječi zahvalnosti što je uopšte mogao sebe cijela da ugradi u temelje države kojoj je bezrezervno odan. Zato je i dalje trn u oku i strah šišnjara domaćih i onih iz komšiluka od njegove veličine. Jer, kad bi se Uraš, demokrata i snepovac poređali jedan iznad srugoga, opet se njegovoj visini ne bi mogli primaći. Sujetni i istinski mali, iźede ih kompleks. Zato sad traže mogućnost da mu se osvete što je takav a oni ovakvi.
Oznojeni u koprcanju nemoći da se osvete Milu zbog njegove veličine i ponosa, gordosti i ljudskosti kojima je dominirao, poređani u strojeve tuđina koji su ih načinjeli i jeftino ih kupili, danas su krenuli da mu ruše starevinu, jer bože moj, on jedini u državi nema građevinsku dozvolu. Dan nakon pobjede crkve Srbije na preśedničkim izborima zaprežna URA krenula je u jednu od vlastitih svakodnevnih jadikovki. Tako je odlučio duvanski šleperoid, a potvrdila mu odanost ministrica ekologije, prostornog planiranja i urbanizma. Kad bi kukavcu moglo bit da hapsi Đukanovića, srećnijega ne bi bilo. Ali ipak, neđe duboku u tu pobrkanu vlastitu unutrašnjost svjestan je brat iz skay aplikacija da niko, pa ni on neće uzmaći licu pravde. Kad tad, ali desiće se. Mora!
Ovakav gest nečasti svojstven je upravo nečastivim. Bilo bi grdno da su to učinjeli sve da je Đukanović prekršio zakon i da je podigao kuću tamo đe nije trebao. Makar bi sačekali da prođe vrijeme pa da ga upozore. Ali ne onako kako su upozoravali svoga ranijeg ministra i premijera koji nijesu imali nikakvu građevinsku dozvolu, ali gabaritne kuće na morskoj obali jesu. I redom tako sve do legendarnog Bata Carevića i njegove „istorijske“ otimačine ogromnog kompleksa imovine i gradnje na njemu svega i svačega. Naravno, bez ikakvih papira, jer, što će njemu kad je vlast.

“Znate da su na tom imanju bile kuće, da je tu zona koja do danas nije urbanizovana, da je bio donešen zakon za legalizaciju, kao i da da država nije mogla to da legalizuje jer nije bio donešen regulacioni plan”, objasnio je Đukanović, konstatujući da se radi o oholom, divljačkom i primitivnom revanšizmu ljudi koji, misle da im sve može biti.

“A, ne može im sve biti, što prije shvate, biće bolje za njih“, zaključio je Đukanović.

Eto i takvi danas čine vlast. Pokušavali su da Crnogorce proglase ekstremistima. Na njih slali oružanu policijsku silu i u pripremi spremne do zuba naoružane kriminalce. Ovaj koji će śesti na Milov tron kazao je da nije strašno ako pogine desetak Crnogoraca, samo da Jovan nedostojni bude ustoličen. On, ministar od para a ne pušaka, bojnih ortova, šok bombi i gumenih metaka, koji je sa svojom bratijom u var sobi odlučivao kad će, kako i sa čime na svoj narod udariti.
Ima li veće sramote što će takav zaśesti na preśednički škanj? Zamislite tu ironiju sličnu onoj koju je doživio Cetinjski manastir kad je na tron Svetoga Petra Cetinjskog zasio nekakav Jovan, u čije umne sposobnosti nije vjerovao, po vlastitom kazivanju, ni duhovni mu stvoritelj Risto Radović. Zato su ga takvoga i doveli da oskravi tron crnogorskog vladike i sveca ogromnog duhovnog značenja za Crnu Goru i Crnogorce.
E isto je tako nakon smjene koja je uslijedila na nedavnim preśedničkim izborima. Može li neko da razumije da će mjesto Mila doći Jakov? Razum teško. Zato nije izgubio Milo, ali zasigurno jeste Crna Gora.

A mogao je Milo da reče: Ko vas šiša. Nema šanse da priznajem izbore i da ću da se mičem. Kao sedam mjeseci što čini smijenjeni brat Abaz, lomeći za to vrijeme Crnu Goru uzduž i poprijeko.
naravno da to državnik kao što je Milo nema ni u primisli. I po tome se, između ostalog razlikuje, od sveobuhvatne protivničke lepeze jadnoumlja.

Śećam se davnih riječi prvog preśednike Crnogorske akademije i umjetnosti Branka Pavićevića kako se ovakav državnik kakav je Đukanović rađa u prosjeku svakih 200 godina. A on nije bio neznaven. Još manje je ličio na brojne njegove kolege sadašnje generacije akademskih ćutologa.

Danas, kada je izvjesno da je Milo sišao sa scene, možda samo za jedno vrijeme, imamo one koji će da objašnjavaju zašto je izgubio izbore. Ponoviću im, nije on. Oni su udruženi doprinijeli žestoko. Koliko su god mogli. Jer Milo je bio sam protiv svih. Śetićemo se kampanja koje su vođene pod sloganom ON ili MI. Viteški, nema što. Ali im je on izlazio na crtu, pa čak i sad kad je znao da su male šanse da može izaći kao pobjednik. Ne bi mu se moglo zamjeriti i da nije prihvatio kandidaturu. Ali to onda ne bi bio Đukanović. Podmetao se za interes Crne Gore koliko je god mogao. I kao živo čeljade činio neosporno greške. Ponajviše one u izboru vlastitog političkog okoliša. On ih je smatrao prijateljima, a crnogorski i ljudski na ovim prostorima stoji kao znamenje kojemu se moramo povinovati, da se prijatelj čuva i da se brani od svakog zla koji ga može snaći.
Prema njemu nijesu takvi bili oni prema kojima on jeste. Jedan dio je shvatio kako može benefitima izgraditi carstvo. A on je vjerovao da nijesu takvi i da je u svemu više priče no činjenja.
Svjestan da jednom mora otići sa političke scene, učinio je to kako dolikuje Crnogorcu. Nije izgubio, kako mu zbore zli jezici, jer je protiv njega bila okrenuta sila koju na pamte do sada. Crna Gora prepuna ruskih obavještajaca, srpskog svega i svačega, domaće bruke, pojedinih stranih diplomata tipa francuskog ambasadora, malešnog Timonijea i crkve Srbije. Svi na njega. I ne bi prošli da od sujete i pizme nijesu leđa svojoj državi okrenuli „uvrijeđeni“ Crnogorci i jedan broj manjinskog naroda. Za svoju sramotu i jedni i drugi. Ośetiće to jednoga dana.

Đukanoviću želim da traje ne sumnjajući da će bitu uspješan kao i na svakom poslu koji je do sada radio. Biće tu, ako nam zatreba, znam. A trebaće nam, danas je jasnije nego ikada.
Još samo da se narod osvijesti. A osvijestiće ga ubrzana nemaština, podivljale cijene i finansijski kolaps. Tražili su to. I dobili. Uvjeriće se sami u vlastito činjenje.
Živi bili pa viđeli.