Sve Savo Fatić do Sava Fatića

Bijednici i sramni izdajnici roda svoga, bauljali su do beogradskih vlastodržaca da im poljube skute, i uz skute ako treba, po nešto još. Samo da vlasnik njihovog jadnog postojanja bude zadovoljEn i zadivljen koliko nisko može pojedina ljudska vrsta da traje bez obraza i zrna ljudskog.
Može, može, ne brini gospodaru iz tuđine, kazaće zlo smješteno u šestospregu, puzajući pokunjeno, s glavom među nogama, da otud zbori  da su sve učinjeli kako bi se ispunila zadata tema tlačitelja.
Pośeti nas taj vonj na onaj prije ravno 105 godina, kada se veleizdajnička smrad decenijama ośećala brdovitim crnogorskim prostranstvom, sve do časa kad je zrno slobode opet klicu zametnulo i kad se iznova rodila Crna Gora. Rasla je u spokoju jednog vremena, nadahnuta stvaranjem i sazrijevanjem pokoljenja koji su u nju gledali kao u Gospoda Boga. Oni takvi, ponositi i časni, čista obraza i srca velikoga u koje je stalo sve što ima dobru namjeru i iskrenu želju koju u sebi nose dobri ljudi kao planetarnu civilizacijsku poruku. U susret dolazećem vijeku tada je malo ko vjerovao da sile zla pritajene čuče i čekaju svoj trenutak da posiju śeme razdora i unište crnogorsko istorijsko trajanje, ako mogu, za sva vremena. U tom nadiranju intelektualne svijesti, čiji je zadatak bio da državi daje zamajac i pokrene je u razvojne visine, zaboravlja se potreba koliko je važno  znati o porijeklu vlastite države sve, o njenoj slavnoj istoriji i temeljnim vrijednostima koje su je činile ponosnim među drugim narodima.
Ali, kako to obično biva, oni koji su morali da sprovode u djelo taj mehanizam odbrane od zla koji je nadolazio, zatajio je. Malo je ko u Crnoj  Gori znao za bijedu koju je sa sobom u grom ponio izvjesni Savo Fatić. Sramotu od koje će se stiđeti njegova bliža i dalja pokoljenja, proklinjući sebe što su od toga soja satkani i što im venama teče crna krv izdaje.
Da to vlastito neznanje ima visoku cijenu saznavaćemo dvije protekle godine bez prestanka. Svakoga dana sve više i više. U svijest dobrog dijela našega naroda, koji nikada nije čuo za Sava Fatića, useliće se popovi crkve Srbije, čija će dogma da im osakati misao i posvađa ih s prijateljima, kumovima, braćom. Jer, neznanje je car zla svakojega.
Zato se u ovom današnjem vremenu življenja zla valja śetiti onoga što je bilo. Onih potoka krvi koja je natapala našu napaćenu zemlju od ove iste ideologije koja danas puzi po Beogradu da se tamošnjim mrziteljima svega crnogorskog pofali kako je na svoga udarila. I da će još žešće, samo ako smeteni gospodar naredi. I njegov mantijašni nedostojnik. I njegov suludi dvorski rok en rol istoričar Raković.

Zato je važno govoriti o 1918. godini, krvavom pohodu srpske vojske na Crnu Goru i nazapamćenom pogromu nad našim narodom, od čega se zgražavala ljudska civilizacija. Mora se znati za sramnu i nelegitimnu Podgoričku Skupštinu čijom odlukom je 26. novembra 1918. godine ukinuta država Crna Gora i pripojena Srbiji.

Toga je dana potpreśednik sramne i nelegalne Podgoričke Skupštine, bjelaš Savo Fatić, predstavnik socijalista, tačnije bijelih komunista u zapisniku od 14/27 novembra 1918. godine  napisao:

„Ja ve molim gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njene političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče.
Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi“.

Savo Fatić nije zavrijedio ni ime da mu se spomene. Jer izdaja svoje zemlje dovoljno govori. Ali se mora govoriti istorijska istina, kako bi se znali i objelodanili svi zločini Srba činjeni na ovim Crnogorskim prostorima. Pod pokroviteljstvom krvavoga Aleksandra, unuka Nikolinog. A kakav je taj krvolok bio najbolje govori njegov odnos prema đedu i babi koji su ga podigli i mislili da su od njega napravili čoeka. Na žalost nijesu, i to im se osvetilo.

A kako je „Bratska“ Srbija gledala na crnogorske izdajnike najbolje se vidi iz riječi Nikole Pašića. On poručuje svojima:

“Sve nama naklonjene Crnogorce prihvatiti bolje nego prave Srbe! Najbolji su nam poreznici, policioti, žandari, panduri. Daj im da vladaju kobajagi, bivaće veći Srbi i od Srba!… Ne davati im jedino vlast nad prostim narodom, nikako nad državom! A što je najvažnije, u njihovu bednu karadagliju ne ulagati ni dinara, da ne bi gologuznici to više snovali o crnogorskom raju”.

Danas takvima u Beograd gmižu prodati Crnogorci. Oni koji moraju da opravdaju isplatu kojom je plaćena izdaja domovine. Zato će te ljudske bijede saopštiti tamošnjim lažnim patronima da su ostvarali dosanjani san mećući tuđe  zastave tamo đe su bile naše. To samo avetinje mogu da ističu kao vrijednost.

I dok su puzajući molili da poljube đe treba vlastite suvlasnike, Damjanović i Kovač, dva „velikana“ crnogorskog srpskog roda, dodikovci po vokaciji, po nalogu šefa jatka, pravac u Banjaluku da im na uvce poje izvjesna Četniković, interpretatorka zla domaćega. Još jedna žena četnik! Ni bolja ni gora od slavne joj družbenice.
Dva ministra prisustvovali su proslavi neustavnog  „Dana Republike Srpske“ . Time su pokazali prijateljskoj Bosni i Hercegovini što misle o toj državi, dajući podršku uzdriglom neočetniku Dodiku i njegovom mentoru krvoločnom Putinu.

Neće biti kažnjeni, jer brat Abaz neće na svoje, osim kad prekorače duvanski prag.
Ali, nema sumnje, jednoga dana sve će doći na svoje.

Strpljenja samo!