POSTMEDIJSKO PRI – KAZIVANJE

Piše: Željko Rutović

Uticaj medija na ljudsko iskustvo tema je civilizacijskog dijaloga u okviru kojeg egzistiraju
mišljenja i pogledi na pitanja koja su stara koliko i sami mediji. Kao pitanje usmjerenja
ljudskog duha i katalizatora društvenih struja i tendencija posredstvom medija između
ostalog, posmatramo – doživljavamo fenomenologiju iluzije slobode i privida izbora. U
opozitu ovih pojmova u okviru kojih informacija postaje najznačajnija roba, ostaće čovjek
sa svojim ( ne ) mogućnostima koje voljno ili ne, sudjeluju – legitimišu pojavnu stranu
medijskog pri – kazivanja. U prostoru između privida suštine, i same djelatne suštine
zatomljene manipulativnim nivoima i medijskim govorom mržnje, ostaje stvarni svijet sa
svim nedorečenostima. A u tom svijetu čovjek medija ili medijski čovjek. Čovjek
programiran, zavođen spektaklom, konzumerizmom i fatamorganom vizuelne sreće u
svijetu u kojemu je kako primjećuje filozof medija dr Sead Alić „sloboda odavno već
poistovjećena sa slobodom medija“.
Izazovi savremene civilizacije u kontekstu propitivanja i osvjetljavanja fenomenologije
krize demokratije, posledično se reflektuju i referiraju na otvorena pitanja mržnje u
medijima. Otuda s razlogom, pitaćemo se koliko je sfera javnosti, dijaloga, javnog
interesa danas nagrižena usljed suštinske transformacije tradicionalnih oblika
novinarstva? Pitaćemo se, koliko današnji alati i metode novinarstva prate integralnu,
inkluzivnu sferu javnosti, te koliko i kako se u njoj pozicionira građanin 21. vijeka u okviru
kojeg moć medija kreira stvarnost čije se posljedice dugoročno reflektuju,.
Građanin – mediji – demokratija. Ima li u ovom trouglu, i kakve, asimetričnosti, odnosno,
je li asimetričnost produkt konflikta inkluzivno javne ili predominantnosti interesa
korporativne sfere?
U svijetu postmedijskog i novomedijskog novoznakovlja produciraju se i etabliraju
fenomeni izrasli na govoru mržnje, koji posledično definišu karakter društvene promjene
– preobrazbe socijalnih i medijskih odnosa čije razumijevanje je nužnost u tumačenju
svijeta u kome danas živimo.
Iz tog svijeta šire se (ne) vidljivi kraci novomedijske i tehnologije i fenomenologije za čije
tumačenje, vidljivost i kakvu – takvu predvidljivost, trebaju primjenjivi – kvalitativni alati
pomoću kojih se lakše, uvjerljivije, razložnije, percipira postmoderni horizont
svemedijskog svijeta u kome je čovjek i objekt i subjekt.
Današnja odsustvo ( samo ) realizacije subjekta nažalost nužno ko – egzistira sa sve –
medijskim svijetom govora mržnje u kome se instrumetarij novinarstva predstavlja kao
funkcionalnost teritorije digitalnog čovjeka i digitalne para – stvarnosti. U trouglu mediji
– demokratija – tehnologija, potrebno je tumačiti kako govor mržnje tako i transmedijalnu
hibridizaciju novoiskustva, kao fenomenoloških izraza krize savremene demokratije.
Da li je svijet medija 21. vijeka odista pluralan, ili samo tako pluralnosti ( s ) liči. Tek, eto
nam građanina da na polovima mržnje monocentričnog svijeta, svojim novim alatima u
tom svijetu participira i medijski voljno ili ne koegzistira.
Odupire li se čovjek krizi nove smislenosti koja je medije udaljila od izvora samog smisla,
gurajući ih u varljiva naručja ekonomsko – političkih mastodonta u kojima je, rekosmo,
čovjek objekt. Zato, povratak suštastva, jeste povratak čovjeka samom sebi, i to čim prije
jer vrijeme digitalne ere nosi neporecivu istinu „ako je nešto besplatno, onda ste vi
proizvod“.