Što bi dao da si na mom mjestu

Piše: Baba

Kažu da je čovjek onoliko jak, koliko puta ustane kada padne. Ako se to primijeni na državu I narod, jer su I to živa bića, valjda je I država jaka onoliko koliko se puta digne. A ova Država je pala 30.08.2020. Kao u bajci o Trnovoj Ružici, normalan narod koji je zaspao 2006., streknuo 2016., obrnuo se na bandu I ponovo usnio, već 1.09.2020.počeo je da se budi. Potpuno se razbudio 21. Maja I 5.i 6. Septembra, sada već prošle godine. Doduše, 5 I 6 septembra ih je probudio suzavac I helikopteska buka. E, pola godine kasnije, tamonjinavlada spotakla se o svoje drvlje I kamenje, nesposobna da kroči asfaltom. Zato što je iz opanaka uskočila u cipele, nije ih pendžetirala I morala je da se pokliza. I nije to tako strašno, ali je uz sopstveno klizanje oburdala popriličnu masu gradjevinskog materijala, otpada I sekundarnih sirovina. A sirovine su se pokazale zaista kao prave sirovine koje još vire iz blata I otpada. Kako Fjord reče prekjuče: “Prvi znak gluposti je nedostatak stida”.

Samo mi nije jasno, da se poslije ovih činjenica neko nečemu čudi. Da li je iko išta naučio sada, kad nije za života iz istorije? Ono što sam ja naučila za ovih nekoliko desetina ljeta, opjevano je.

Sto bi dao da si na mom mjestu? Sve ili ništa,  jer onakav kakav si, nikada nećeš biti na mom mjestu, zato što sam ga zauzela prije tebe, srcem ispunjenim ljubavlju, zato što su mene moji roditelji I učitelji učili I naučili da poštujem Čovjeka, Porodicu I Državu (redosljed je nebitan),a  oni koji su me učili I vaspitavali, svojim primjerima su ilustrovali gradivo, ispred svega su stavljali 10 nezastarivih Božjih zapovijesti koje su pisali ljudi, bili su dovoljno hrabri da budu I ostanu svoji,nijesu lagali, krali, podmetali i svadjali, pažljivo su birali prijatelje, ljudske greške su uvijek razumjeli, ali ih nikada nijesu bezuslovno I iz interesa opravdavali, zato što su živjeli od svog rada I pokoljenja naučili da to tako može I treba, I uvijek su znali ko su, što su,odakle su I zašto su tu đe su.

Zbog rečenoga, ja svojim životom nastavljam njihov put. Srećna sam što moje potomstvo gazi iste staze. Izranjavane, krševite, blatnjave, ali iste – svoje,postojane I  obasjane suncem.

Onaj koji nikada neće biti na mom mjestu,ne može mu se ni primaći jer je njegov najveći domet: da sluša Gede gluperde,fašiste,mrzitelje čovjeka i mrzitelje svega što nije lično njegovo,da se povinuje volji primitivnih i nevaspitanih koji su mu godinama jedino društvo,da mora da igra svako kolo, domaće I internacionalno, ko god I na bilo kojem instrumentu da svira I da glavom stepuje, jer je mentalni, fizički I materijalni zavisnik,da silom pokušava stvoriti autoritet koji ni u svojoj kući nema,da se njime javno ponose jedino njemu slični, uz dozvolu zajedničkih gazda,da drhti nad sudbinom porodice koju je uvalio u živi pijesak,da psuje druge I kuka kad ga psuju, da od neznanja, nevaspitanja, laži, podmuklosti, duševnog I moralnog blata iz kojega nema povratka ni njemu ni potomstvu, napravi svoju prirodnu sredinu.

Stvarno, što bi jadno čeljade dalo da je na mom mjestu? Vjerovatno ništa, jer je to mjesto njemu nepoznato. A ja sam na mom mjestu: u svojoj Crnoj Gori, sa svojim narodom, ponosna što sam njegov nerazdvojivi dio, što imam sreću da u srcu ne nosim mržnju I što s ponosom kažem:

JA SAM ČOVJEK I JA SAM CRNOGORKA!  Na svom mjestu, koje nikome ne dam!