Banana (zamalo) republika

Piše: Meliha Meli Ramusović

“Vlast je kao plod. I ne pada ma koliko ljuljao drvo na kojem je. Dok ne zrene. A sve sazrijeva. Prije ili kasnije . “ Zapisa  još onomad hroničar našeg vremena, češće nevremna, Zoran Piperović.  Mislio je na onu prošlu vlast, predistorijsku u terminologiji ove istorijske.

U ovom aktuelnom slučaju,  stupanj zrelosti i neminovnost pada očito nisu upitni.

Ali upitno jeste, o kojem se to plodu radi?

Pipun izgleda nije. Jer ne pada.

Čvrsto je na zemlji taj plod. Po kojoj se prostire horizontalnim ubrzanjem. Zauzimajući površinu nad kojojom je onaj predistorijski plod lebdio na elitnim visinama, daleko od mirisa sopstvenog tla. Pogrešno obrađenog tla i  đubrenog nezdravim vještačkim proizvodima.

A da nije taj plod japanska jabuka?

To je ona narandžasto-crvena voćkica. Na mahove krasi i naše bašte. Pihtijasta. Koja zna da stisne usta u nedefinisani grč. Voćka je to sa dvostrukom krizom identiteta. Prvo, zove se japanska, a u suštini je kineskog prijekla ( da bude jasnije -nešto kao naš autoput). A to što se često javlja u obliku “sporadično muške ili ženske” sorte, druga je strana krize.

I vjerovatno među ljudima konstantno prezasićenim krizama identiteta, takva jedna ekipa voćkica teško da je mogla da osvoji masovni ukus.

A da nije banana?

Taj plod,  iako ne raste kod nas, ovdje pada vrlo često. I to ona sorta oplemenjena skupocjenim, vrhunski čistim suplementima.

Izgleda da ipak jeste banana. To super voće ukusno je gotovo svima. A, kad tad, ko se na njenu koru osloni, sklizne. U neki komično bolan pad.

A gdje je država u ovoj hortikulturi padanja?

Državu će po svemu sudeći sačuvati  to što nije republika.

A ne to što fali banana.

Da makar ne budemo banana republika.