Spas ili propadanje države

Piše: Slavko Mandić

Uzajamna netrpeljivost unutar vladajuće koalicije je crnogorski fenomen koji će se izučavati na naučnim katedrama širom svijeta. Grupa kreativnih izvođača radova u projektu srpkog sveta na ovim prostorima je postigla zavidan rezultat u rastakanju crnogorske državotvornosti, urušavajući za godinu dostignute institucionalne vrijednosti Crne Gore. Uslužni kreatori su angažovali neuki narod, koristeći onaj navodno intelektualni iz sfere obrazovanih, ali nacionalno zatucanih ljekara, nastavnika, advokata, sportista, kulturnjaka, koji su poslužili kao ogledni primjer za kojim će krenuti u litijaški pohod. Ispred ovih su se poređali popovi, i tako je počela politička bitka koja će državu dovesti do vrata pakla. Počelo je čerupanje, otimanje, urušavanje, kako bi se stekle početne pozicije za kasnija ćeranja s posla i oslobađanje  na hiljade radnih mjesta za drugove litijaše, kojima je crkva uredno izdavala potvrde o učešću  u ovoj srednjevjekovnoj manifestaciji. To im je bila ulaznica za konkuse kojom su ispunjavali sve zadate uslove po sistematizacijama koje su propisale nove vlasti.

„Pošteni“ političari ranije opozicione politike prvo su se potrudili da udome svoje. Onako svojski, kako je to uradio PZP-ov Branko Radulović. Ne osta mu niko ko državni kruh ne zoblje. I ne samo njemu. Svima, slovom i brojem. A kleli su se da to nikad ne bi mogli jer im moral i etičke vrijednosti koje su duboko  ukorijenjene u njihovom biću , to jednostavno ne mogu dozvoliti. Ni moral ni etika im nijesu izdržali probu vremena. Valjda zbog toga što ni jedno ni drugo nijesu imali, makar ne u dovoljnoj mjeri da se odupru nepočinstvu. Novac, kao vrteška oko koje se sve vrti, opravdao je njihovu borbu za vlast. Samo naivni bi povjerovao da je to bio interes naroda kojemu će obezbijediti bolji i lagodniji život. Svoj i ničiji interes drugo nije važan.
Iskrilo je kada se interesi pomiješaju. Zbog toga skoro svakoga dana osvane po neka međusobna optužba. Front napada premijera, premijer zakuka nad vlastitom sudbinom pa ospe po njima. Medojević proglasi ministre Spajića i Milatovića gotovo kriminalcima. Demokrate udare na koalicionu URU. Ova im žestoko vrne. SNP u grču kad mu  išćeraju kadrove s rabote  nakon samo par mjeseci , ali ne koristi glas da sruši ove koji su ih podcijenili toliko da ih je na političkoj sceni svakim danom sve manje. Vlasnik velikog broja partijskih knjižica, onaj koji je bio liberalnog nastrojstva u DPS-u,  a kasnije lider FRONT-a kome su  javno  kazali da su ga oblačili i popravljali mu zube da bi pristojno izgledao u javnim  nastupima, reče za Krivokapića da je klovn, pajac politički, izvesno više nema njegovu podršku. Za kratko samo. Do prvog sljedećeg zajedničkog interesa koji je uperen protiv Crne Gore. Jer, kad treba uzeti Crnogorcima svetinje, otete prije nešto više od stotinu godina, onda su svi složni. Zaboravi se u tom trenutku što jedni o drugima misle. Kako se čašćavaju svakodnevno, vjerovatno s razlogom. Važno im je samo da koračaju putem kojim su trasirali nestajanje Crne Gore i u istrajanjavaju stalnih lažnih dokazivanja da Crnogorci ne postoje, da nema Crnogorske pravoslavne crkve, pa čak ni da je Crna Gora bila suverena i međunarodno priznata država. Litijaši popiju tu vodu sa izvora svetosavlja, koji se do dolaska Amfilohija na ovim prostorima nije primao, i eto glasača kojim kliču  u Mojkovcu pobjedi ideologije Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca.

Nažalost, danas se najbolje vidi da je prethodna vlast bila uspavana vjerom da im niko ništa više ne može i da promjene vlasti na državnom nivou, pogotovo nakon ulaska u NATO alijansu više neće i ne može biti. Pojedini iz tadašnje vlasti su se ponašali bahato, osino tumačeći narodu đe mu je mjesto. I dok su prethodnici spavali snom mrtvijem, ovi današnji su slušali instrukcije njihove „braće“iz susjedstva, njihove crkve iz susjedstva takođe, sa krakom koji negira Crnu Goru a koja mu je pružila utočište i gostoprimstvo. Ne smiju se zaobići pojedine ambasade koje, poput Trampove ambasadorke nije krila podršku Amfilohiju i njegovim litijama, a nijesu daleko od toga bile ni one moćnih evropskih država.
A onda je i Zapad počeo postepeno da dolazi svijesti. Sporo, ali ide to nekako. Ne zbog nas, nego zbog činjenice da im ovaj klero model može donijeti znatnu glavobolju. Samo je to razlog što je počelo  ljuljanje unutar koalicione vlasti u kojoj se pominje URA sa svojim Crnogorcima u njoj, koji bi mogli takođe da se osvijeste. Ranije se mislilo da i Demokrate to mogu, ali je sve jasnije da na tu kartu DPS više ne igra.
Pašće Vlada, jer to nije ništa a kamo li vlada. Osim što je supruga ministra ekonomskog razvoja Jakova Milatovića, Milena, imenovana za direktora Sektora za finansije i ekonomske poslove u CGES-u, dasnas ništa novo. Dugačak je dan. Valja sačekati. Jer na spisku onih kojima treba dati, poprilično je igrača. Treće lige, najčešće, zbog čega se institucionalno urušavamo. Ali kakve to veze ima ako si vlast. Valjda ti ta sama činjeninica daje za pravo da ne misliš ni o kome i ni o čemu do o sebi samome. To vlast čini prilično dobro, uz dnevno slabljenje Crne Gore na svim poljima, u čemu ima pozamašnog uspjeha.

Fenomen crnogorske vlasti ogleda se  u nekim lokalnim sredina u kojima su vlast. Ista meta, isto odstojanje. Mržnja i uzajamna netrpeljivost onih koji se, po dokazanim rezultatima, mogu takmičiti samo u neznanju i slabljenju kvalieta života, iz dana u dan.
A narod kao narod aplaudira neznanju zagovarajući se identitetskim pitanjima o kojima zna još manje od same vlasti. Ali zato zna da tvrdi da nije ono što jeste, ponajviše da se uskopeči u dokazivanju kako nema Crnogoraca i da je to izmislio Đilas, neznajući pritom najčešće ni ko je čovjek čije ime koriste.

Vrijeme je, kada se sve dobro sagleda, da se crnogorska suverenistička svijest snažnije pokrene i prodrma.  Da se ujedinjena usprotivi četničkoj ideologiji i kleronacionalistima koji će nam ući u obrazovni sistem jače nego što čini četvoromandatna i za nekolike godine naučiti mladost da je crnogorska ideološka matrica fašizam a ne antifašizam.
Valjda to nećemo dozvoliti, i ne smijemo upravo zbog naše đece kojoj smo toliko toga ostali dužni.