Dvijehiljadedvadesetprva, i opet ko – Ratko!

Piše: Željko Rutović

Ne kao incident, već kao politička doktrina, postizborno slavlje u Mojkovcu ispred prostorija DF-a obilježeno je klicanjem osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću.  Pored već toliko toga kazanog, dokumentovanog i međunarodno sudski sankcionisanog, čega je i koga je sve danas “pobjedničko” klicanje ime?

Očito i bolno, ničega na vidiku skorije dobrog, jer dok makar jedno grlo Mladiću slavljenički vrijednosno kliče, civilizacijsko posrnuće visiće nad našim kolektivnim glavama dok god ,” jedan od njih” uporno istrajava da je njihova zbirna i sabirna upravo i samo Mladićeva glava.

Čega je ta glava danas slavljeničko ime? Mladić, jedan od njih, pa tek ako samo i iz jednog grla bio njihov, izaziva ne samo zabrinutost već nužnost stručne pomoći u dešifrovanju takve političke anamneze, dijagnoze i dubinske terapije. Tek bilo kako beznadežno oboljeli djelovi takvog organizma zaraznim virusom  generacijski se šire na nove i nove mladiće, zatrovane pjevače sukoba i zla. Pa čega i koga je ta skandirajuća zlokobna za – kletva ime?

Poistovjećivanje, totemiziranje i političko valorizovanje imena Mladića nije ništa drugo nego ime zadaha Ratkovih zgarišta etničkog čišćenja u kojem je jedan od njihovih arhitekta genocida nad 8372 nedužna čovjeka.

Neprekinuto uzvikivanje u odbrani “lika i djela” užasno je lice “pobjede” pocijepane stvarnosti u kojoj posijano sjeme delirijuma mržnje regrutuje mladiće političko nacionalističke mržnje koja potire nadu svijeta različitosti vjera, ideja, kultura i religija.

Uzvik “Ratko Mladić je jedan od nas”- daleko od svijeta i daleko od nade osude zločina. To što u avetima prošlosti uvijek drijema neka mračna budućnost, ne oslobađa nas kritičkog odgovora, javnog i građanskog, kao civilizacijske reakcije na pogubno trošenje sadašnjosti. Svekolike, pojedinačno i kolektivne.

Konačno, tamo đe se uporno u raznim  političko – retoričko manifestnim oblicima  ikonički nude i rabe derivati ludila politike “krvi i tla “zakonomjerno nikad i nikome nije donijelo dobra.

Palanačko primitivni mračno “pobjednički” trans u slavu “jednog od njih” dvadeset prve godine dvadeset prvog vijeka, agende, opet ko-Ratko, odslikava civilizacijsko posrnuće u kojem  politički više vrijediš ako više mrziš.

Ne treba biti futuristički vidovit a ne kazati oporost slutnje po kojoj će se utabanit tragovi otrovne supstance amalgama nacionalšovinizma, zilotizma i svetosavskog radikalizma još dugo valjati ćoškovima duhovnog mraka kao vrhovne katedre nekih novih mladića koji će bez stida u nekoj svojoj “pobjedničkoj” noći klicati “jednom od njih”.

Ako ne bude nas, jasnih i glasnih, koji ne pripadamo bratstvu “jednog od njih” prenosiće se sa koljena na koljeno opijajuća mantra epike i politike tragike u kojoj se pjeva i kliče mržnji i zlu, likuje i nad genocidom “pobjednički” uzvikuje.

Kad se mržnja mržnji u računu “jednog od njih”dodaje i sabira, ma kako ta  politika navodno “pobjeđivala“, ona ipak i samo oduzima. Oduzima vrijeme, nadu, ubijajući u zametku klice dostojanstva i tolerantnosti  tek prispjelih mladića manipulativno upregnutih da slave Mladića.

Politika koja hoće da vlada ne smije dozvoliti da riječju mržnje i zla svaka nada dobra bespovratno strada i, naravno, ta politika ako misli da politikom se zove, mora u uzoru i ideje izvoru naći nekog drugog koji ničim ne lici na “jednog od njih”.

U međuvremenu, proćerdanog “oslobodilačkog” vremena, potrudimo se da kulturološko i obrazovno edukujemo i vaspitavamo generacije dolazeće mladosti za tlo vrijednosti duha Evrope, a ne katakombe srednjovjekovnih tmina u kojima se podgrijava neugasla mržnja prema svima koji su van stroja i broja, van uzvika i ” pobjednickog” huka “jednog od njih”.

Ako se “pobjeda” slavi imenom poraza, civilizacijskog i opštečovječanskog onda se ne čudimo što je dno poraza sve dublje i dublje…
Uostalom, nagledali smo se toga poraza i gledamo ga svakodnevno, po dubini…