Suze cetinjske đece

Ulica Jabučka, Centralni vrtić na Cetinju i susret babe i unuke neđe poslije 12 ura bio je obasjan svjetlošću njenog osmijeha i babine topline oko srca. Vesela priča o drugarima i zajedničkoj igri lagano je prelazila u njene monologe koji su me činjeli najsrećnijom osobom na svijetu. Upila je sve naše priče i iz svoje mentalne vizure priča mi o Lovćenu đe “spava najbolji crnogorski pjesnik Njegoš”, o Orlovom kršu sa kojeg “knjaz Danilo čuva cetinjsku đecu”, potom slijedi prelazak ulice i susret sa njenom omiljenom vilom. “Ovđe su se bako crnogorski vojnici utopili…bomba je probušila brod a oni nijesu znali da plivaju..došli su da brane Crnu Goru s puškama i vila im je pomogla da odu na nebo…a mi im donosimo cvijeće.

“Tako je dušo”…uzvraćam.

Dolazimo do spomenika Jovanu Kruški, ona ga ljubi i opominje me s prstićem na ustima da budem tiša, da ga ne probudim…U tom trenu počinje da žmirka okicama..”Peku me oči bako, šta je s ovim suncem ludim…aj, peku me strašno…”i kreću  nekontrolisane suze. Stavljam joj masku na lice i maramicu preko očiju, uzimam je u naručje i žurnum korakom, skoro trčim uglačanim pločnicima grada heroja. Gosti lokala Iris mi savjetuju da joj ne dozvolim da trlja oči…Nakon toga nastupa vriska “klapi me u grlo bako, ugušicu se”…”Nećes srećo, ne boj se” odgovaram…Na ćošku kod Gradske kafane konobarica je uvodi unutar objekta da joj ispere oči…Ekipa HRT TV bolno gleda uplakanu djevojčicu i šalju joj poljupce i riječi utjehe. Nalazi nam osoblje sto u ćošku bašte Gradske kafane i tu se smiruje…Pita me zašto je sunce danas ovako ludo? “Ne znam sine. Možda se i njemu omrzlo da svakoga grije? Pitaćemo sunce zašto se tako bezobrazno ponaša…”Onda je ona mene tješila,”prošlo mi je bako ne plači više, daj mi pjesmice”…Vratila mi je telefon…

Ulice grada je oprala služba Komunalnog CT, rekli su mi ti vrijedni i odgovorni ljudi.. ali je otrov ispaljenih šok bombi, suzavaca, isprskanih biber sprejeva ostala po fasadama kuća, zgrada i poslovnih objekata, po suncobranima i tendama, po gradskom zelenilu i brijestovima. Zatrovali su nam drveće i lišće, travu i svo zelenilo kojim grad i ljudi dišu… Nemoguće je i danas disati trijumf gušenja slobode mirno okupljenih građana na Cetinju, među kojima su bili Nađini roditelji, babe, đedovi, ujaci, tetke…Nju i jednigodišnju sestru je čuvala prababa…Mogli smo da se ne vratimo, ali eto vratili smo se izranjavani, izgrebani, zatrovani hemijskim supstancama koje je “zloglasni Vukšićev odred” bacao po nama…Ne boli toliko njihova hemija koliko boli ova alhemija mržnje koju su nam juče ujutro nesebično “poklanjale” “odabrane” policijske snage Crne Gore i njihovi nalogodavci iz srbijanske BIA-e, zločinačkog, sektaškog ogranka Crkve Srbije i izdajnici različitih profila, transferi raznih liga, ruskih, srbijanskih, prizrenskih…Ne znam đe će se Dritan prepoznati? Možda u svima pomalo, a možda u potonjoj najviše?

Ko je sve bio pod uniformama policije Crne Gore je pitanje koje treba detaljno ispitati. Gledala sam kako se mladost crnogorska vješto penje uz litice i krše, žureći da agresorima zapriječe kopneni prolaz iz pravca Podgorice i Budve…Za manje od 15 minuta i  probijene dvije policijske blokade, prve kod vatrogasne, a druge kod Lukoil pumpe stigli smo na kružni tok i samoorganizivali se u nekolike grupe. Popadale momke i đevojke smo međusobno pridizali a suprug, ljekar, ih je uveo u kuću koja se nalazi blizu skvera i tu im je pružao prvu pomoć…Ja sam bila u ovoj koja je branila Belvedersku dzadu i rane predaka iz 1936.koji su baš tu pružali žestok otpor srpskoj žandarmeriji i karađorđevićevskom krvavom kordonu koji je gazio, uništavao i ubijao sve crnogorsko pred sobom. Pomislih da je ovo ipak zapis, fatum, biljeg koji nosimo krvlju, haplogenima…Prvi put u životu mladost crnogorska pokazuje gerilske vještine snalaženja, goloruki i uzdrhtali, ali to rade tako lako, tako vješto, tako samoobučeno kao da su se od rođenja pripremali za ovaj čin odbrane napadnutog i poniženog kućnog ognjišta…Shvatih da to nosimo u genima i da protiv toga ne možemo, ne umijemo, ne smijemo…Shvatih i sramnu namjeru vlade da zatvore sve prilaze Cetinju građanima koji su u ogromnim automobilskim kolonama iz pravca Podgorice, Budve, Kotora, Čeva bili zaustavljeni da nam se pridruže. Dok ispijam ovu kafu sa česticama suzavca u vazduhu, pred Gradskom kafanom, pitam se kome je bilo teže, nama koji branimo čast i krst crnogorski ili njima koji su bili spremni koliko i mi da isto učine? Obje me rane na duši podjednako bole i razaraju um…21.vijek,15 godina nakon obnove nezavisnosti i 100 godina nakon nasilnog ukidanja naše Crnogorske autokefalne crkve njihovi potomci brane pokušaj nasilnog ustoličenja popa tuđe crkve i države, brane planski osmišljenu akciju posrbljavanja stanovništva raznih vjera i konfesija. Presedan u novijoj istoriji Balkana, negiranje jednog autohtonog naroda i osporavanje njegove vjerske slobode i slobode mišljenja koje je dijametralno od onog retrogradnog, mračnog, izopačenog, bolesnog, nakaznog, antihrisćanskog i zlonamjernog. Ostajemo na barikadama cijelog dana, cijele noći u kojoj sam ležeći na asfaltu gledala u jednu simboličku tačku – obruč zvijezdane svijetlosti u kojoj lagano leprša zataknuta crnogorska zastava na lijevoj strani stjenovitog usjeka. Crvena je bila i u mukloj i mrkloj noći jer je svijetlost nebeskih tijela na nju bila usmjerena. U rasvitu zore stigle su trupe novih udarnika i pomagača zlonaumnog srpskog sveta… Ispalili su projektil iz ručnog topa od čije detonacije je zadrhtalo tlo pod nama…Ali nijesu zadrhatala srca crnogorska…Ostali smo tu i nakon dima i detonacije…Sada shvatam da je to bila strategija da nas odvrate od helikopterskog desanta na Cetinjski manastir pa bih gospođu Injac pitala po kojoj tački zakona je stavila potpis na nalog da se NATO helikopterom popovi srpske crkve prevoze do našeg, crnogorskog manastira da bi u njemu nasilno intronizivali banjskog popa Mićovića, te kako je vojska crnogorska pod punom ratnom opremom ujedinjeno dejstvovala sa paravojskom srpske klerikalne družine. Nakon brze operacije dostavljanja sinova “nebeskog naroda”, naravno iz vazduha, pred Cetinjski manastir i kratkog, polučasovnog obreda, NATO-a, zloupotrijebljen u vjerske službe, odvozi klir sa Cetinja. NATO resursi u desantu srpskoga popa, da li je to moguće?  Od tog trenutka,  i pošto je ustoličenje zavšeno a helikopter odletio, kod Dvora kralja Nikole nastaje sinhronizivano ispaljivanje na stotine šok bombi, suzavaca i gumenih metaka koji, osim gustog bijelog dima Crnogorcima/kama (koji je trebao biti miomiris tamjana), darivaju suze, rane i krv…”Radostan i hrišćanski bogougodan” čin ustoličenja lažnog popa bez ikakve škole, koji osim kompleksa inferiornosti pati i od sindroma precjenjene vrijednosti, ostavio je nevjericu i gađenje. U istorijski još nezapamćenom činu stupanja na prijesto poglavara jedne mitroplolije koji, umjesto mirotočivog, dobija obilježje krvotočivog zadesio se nedostojni pop Crkve Srbije.  Časni piloti Aviohelikopterske jedinice MUP-a Crne Gore koji su odbili da pilotiraju ekspresno su dobili otkaze. Biće tih represivnih mjera još jer određeni broj policajaca nije nasrtao na svoj narod. Svjedok sam najveličanstvenije izjave koju su mi uputili crnogorski policajci na jednoj od barikada na kojima sam bila, odlazeći da obiđem brata i rodbinu, „gospođo, pošto vidimo da se radi o razumnoj osobi, molimo vas prenesite ostalima da ako slučajno dođe do nečega, vi nas udarajte, mi se nećemo braniti“.  Gorke suze su mi se nijemo slivale niz obraze i tiho im rekoh „neće nas niko na to naćerati jer svi ovđe branimo domovinu.“ Bilo ih je koji su vratili sve što sto su zadužili pri odlasku na Cetinje. To su doživotni junaci ove države na koje smo svi ponosni. Zadužio je i Mićović Cetinjski manastir, ali ujedno i razdužio. Neka ga  “blagoslovi” prolivenih suza i krvi crnogorske od 1920. prate i u zemaljskom i u nebeskom životu. I srećne ti suze cetinjske đece koje su juče i danas nedužni prolili zbog miomirisne smole policijskih rekvizita koje su ispraznili po Cetinju da bi tebe śeli đe nikada nećeš biti priznat i dostojan, čak ni ontološki.

Možete da nas privodite, optužujete, hapsite, osuđujete, čak i ubijete, ali zapamtite izdajnici da čojstvo i antifašizam ljepše žive nakon života, za razliku od srama kojim ste se okitili. Svi po svojim etičkim načelima po kojima će nas potomci pamtiti, pa ko šta ponese kad dođe bogu na istinu. Amin.

Građanski aktivista za ljudska prava i slobode i antifašista,magistar književnih nauka Ana Savova Pejović.