Nedostojni Cetinja i trona Svetoga Petra Cetinjskog

Nakon otkrivene očekivane lažavine prvoga popa Srbije da su se mitropoliti redom ustoličavali u Cetinjskom manastiru i objave vrhovnog apostola Crne Gore da neće doći na tu ničim izazvanu”svečanost“, stekli su se svi uslovi da se ta rola prvog čina srpskog sveta ipak ne dogodi u našem prijestonom gradu. Ali to i ne znači da će tako biti, slijedeći tumačenje oca nacije Dobriće Ćosića o tome koliko Srbi imaju blizak kontakt sa istinom. Umoran sam od tih navoda, objašnjenja i tumačenja, a i vi koji ste na ovom istom poilu od samog početka crnogorskog tektonskog poremećaja. Možda vas samo zainteresuje što je naćeralo oca nacije da saopšti istinu o nacionalnim lažovima, što, znajući kako funkcioniše srpska ostrašćenost kad im u lice prospete istinu, nije bilo ni malo lako. To što je saopštio Dobrica Ćosić, čućete danas od dijela intelektualne svijesti Srbije, i onih tamošnje kulturne i društvene scene koji se ne mire sa poraznom činjenicom da su nekakvi Vučići, Vulini, Lončari, Brnabićke, prekodrinski Dodik, pa medijske otrovnice Pink, Heppy, B92, Nova srpska TV, Nacionalni javni servis, Informer, Kurir, Blic, Večernje novosti, i broja im se ne zna, kreatori sudbina njih i članova njihovih porodica.  Ovo je već ispričana priča, ali gradivo valja obnavljati. Da se ne zaboravi, jer je poznato da kod našeg naroda ne postoji baš kultura sjećanja, pa ako ono što je bilo ne saopštavate u pravilnim vremenskim intervalima, kao da se nije ni desilo.
Mene je više interesovalo što je oca nacije natjeralo da ovako žestoko kvalifikuje sunarodnike. Nijesam prihvatao ono što je sugerisano od navodnih specijalista za tu vrstu istorijskog scenskog tumačenja. Prateći iskustva koja ispisuje život za sve što se dogodi, kako nam god to izgledalo, razumjećemo da kod svakoga, ma kako se on trudio da bude ono što u suštini jeste, bio prije a i poslije toga, naiđe u neku uru trenutak koji probudi čovjeka u njemu. I prozbori istinu samo tada i nikada više.

To se dogodilo i ocu nacije i još po nekom od roditelja velikosrpske potrebe za otimanjem onoga što oni nemaju i što nikada nije bilo njihovo.

Kad je zapalio oganj i kad se vatra uspela do lovćenskih visina, vrhovni apostol  je shvatio da je đavo ponio šalu i da mu je bolje da uteče glavom bez obzira. A što bi on na Cetinje kad to nije njegov narod. On ih i ne priznaje. Ni njih, ni njihov grad a ni njihovu državu. Naravno, ne smijemo zaboraviti da taj rukoljubivi podanik tuđe crkve ne priznaje ni našu vjeru, ni crkvu a ni naciju. Ali, da se lakše proguta ova sramota, ne priznaju ni oni njega. A i kako bi kad je za manje od godinu, koliko je trošio crnogorske resurse svake vrste, učinio da se stidimo svijeta, udaljio nas od civilizacijskih tokova, uveo nas u kovid kovitlac i crvenu listu koja nas hermetički zaključava u svoje obore. Zbog takvih  umirali smo više nego je bilo potrebno, bolovali još više i postigli rekorde koji najbolje govore koliko je vlast bila nesposobna da se uhvati u koštac sa problemima, makar na nivou svojih prethodnika, ako već bolje nijesu znali.

Vrhovni apostol, kako je sam kazao, ako mu je vjerovati, a ja to upravo činim jer znam da strah čovjeku često obraz kalja, neće doći na hirotonisanje tuđe sorte u manastir Crnogorske pravoslavne crkve,  jer je nedostojan Cetinja, kao i onaj što će da oskrnavi tron Svetoga Petra Cetinjskog. Đe se god ustoličio, nedovoljno znaven i obrazovan, kako za njega reče njegov učitelj Amfilohije Radović.

Cetinje će, kako i priliči slobodarima, svoj protest još snažnije od onoga 23. avgusta ove godine, pokazati od 3. do 5. septembra na Dvorskom trgu na Cetinju, na kome se organizuje niz manifestacija u organizaciji Crnogorske pravoslavne crkve. Svenarodni crnogorski zbor, muzički program i narodno veselje, uz prigodno slovo koje se mora čuti, biće odgovor na učestale nasrtaje i na pogrom koji bi da sprovedu horde klerikalno-četničke ideologije, kad bi im moglo bit. A pomažu im zdušno domaći petokolonaši, domaći izdajnici, za svoju sramotu i sramotu naraštaja koji im je nikada neće oprostiti.

Ostaje da se vidi da li će Crnogorcima policija zabraniti da budu svoji na svome. Ili će nam svima kazati da se pakujemo i da ovđe, na ognjištu prađedova i đedova, nama više nema mjesta? Hoće li nas hapsiti i proganjati samo zato što smo Crnogorci i što bi svoje da zaštitimo?

Neće valjda.

Možda i Evropa protrlja oči pa progleda.

Slavko Mandić