Napad na Tamaru i kuknjava sačekuša

Najsmješnije mi je kad pročitam kako se zabrinula društvena zajednica na najnoviji verbalni napad na novinarku Tamaru Nikčević u Risnu. Još smješnija je poruka, ili poziv nadležnima da hitno reaguju. Uglavnom se tu završava priča o bezočnim nasrtajima na novinare kojima klerofašisti ne mogu da oproste što su Crnogorci i što svim svojim bićem brane svoju domovinu od onih koji bi da je satru, sprže, unište i predaju drugima, što jedino uspješno čine. Onima koji su ih postavili i koji ih za uho vuku kad im malo splasne efikasnost ili kad, onako neznaveni, sami sebi zabiju po koji zgoditak.

Tamara plaća cijenu patriotizma. Onoga iskrenoga, čojskog. Onoga koji ne trpi kompromis. I nije je briga. Sugerisano joj je da potvrdno odgovori na pitanje plaši li se i osjeća li se ugroženo. Možda bi, napisala je, djelo bilo drugačije kvalifikovano. Na pamet mi nije palo, saopštila je, da lažem i da kažem da ih se plašim. Uostalom, da sam rekla, bila bih Milka Tadić i Sead Sadiković, a ne Tamara Nikčević.

Zbog toga je na meti. I biće, jer je ova družina podmetača, prevaranata, falsifikatora i lažova napravljena da traje u fabrici nacionalšovinističkih ideologa i izražene kleropolitike neuspješnog srpskog sveta, koji je konstantno u povoju. Ovima neuspravljenima, ležećim i rukoljubećim litijašima prirodno smeta Tamara Nikčević, novinarka sa dignitetom i prkosom. Ona ih u oči gleda s prezirom, a oni u bijednoj nemoći posegnu jedini argument koji imaju: silu, verbalni nasrtaj kao blaže sretstvo atakovanja, viku i dreku neartikulisanih, i ništa više. Tu se plaćenički posao završava. Traži se nova žrtva ili neka druga pozicija da se ponovo udari na istu Tamaru, ukoliko je procjena da efekat nije bio po želji naručilaca.

Na Cetinju je bila i novinarska ekipa čuvene kompanije Vijesti. Onog medija koji je debelo naplatio saradnju sa Demokratskim frontom, neskrivenim četnicima, što je ponos najvećeg dijela ove političke grupacije. Preko pola miliona eura, pa šaltovanje u neku drugu brzinu iste koalicione vrijednosti, da ugrabe i tamo što se može. Naravno, ismijavana je priča o protestima koji su juče ogranizovani u prijestonom Cetinju, pa onda nije nikakvo čudo što su građani ovog slobodarskog grada smatrali da ih bilo koje pitanje novinara ovog medija vrijeđa, da je neiskreno i dovoljno provokativno da im se odgovori da se sklone, nešto grublje doduše, ali, kako su akteri sami kazali, s razlogom, jer je postalo nepodnošljivo koliko ta družina kroji i prekraja po Crnoj Gori uzduž i poprijeko. Može im biti jer su oni vlast i kao vlast imaju još i sebe, tatke kakve jesu, da besprizorno blate i vrijeđaju svakoga ko im se ne svidi i koji kičmu ima. Ali, vlast darovnome konju u zube ne gleda.

Brzinom svjetlosti proširila se vijest o „strašnom“ napadu Cetinjana na „profesionalnu i etičku“ ekipu Vijesti. Ustala je kuka i motika. Vlast je, razumije se, najsnažnija bila u osudi ovog „sramnog“ čina. I ministrica Srzentić se oglasila. Ona je pomenula i Tamaru Nikčević u osudi napada na novinare. Premijer nije, jer su njemu Vijesti pred očima. A i što bi. Vijesti su BEZBIJEDNOST, a nikoga nema da ga nauči kako se ova riječ piše. Naravno da ni to nije važno. Važno je imati vlast. Ona će ti omogućiti sve. Da pišeš bez gramatike i pravopisa, da čitaš naopako. Onako kako ti se svidi, jer ako se presamitiš i krst cjelivaš i baciš se na pod dva, tri puta, malo li je?

Ako se neko čudi zašto su Cetinjani tako jasni prema Vijestima, onda neka dnevno čita što ovi „novinari“ pišu po društvenim mrežama. Unaprijed pripremljene sačekuše jadova sa zadatkom, foto montaže i prljavi tekstovi, kakvi su im i autori, na stranicama su društvenih mreža kojima gospodare. To dovoljno govori o ugledu medija kojemu su udarna pesnica i  kompaniji kojoj su takvi „slučajevi“ ponos.

Naravno, da ne zaboravim licemjerstvo domaćih i međunarodnih faktora, snažno motivisanih i ujedinjenih u odbrani Vijesti. Drugi za njih jedva i da postoje. Recimo Tamara. Stiče se utisak da takvi imaju unaprijed pripremljene tekstove, pa kad treba ubace samo ime atakovanog kompanijinog čimbenika. Ko zna?

Da ne bude namjerne zabune, osuđujem svaki napad na novinare i tražim da se procesuira, po zakonima koje je propisala civilizacija, svako ko prema našoj profesiji zgriješi. Ali još manje praštam novinarima, nama koji smo dužni da javnost obavještavamo tačno i blagovremeno, zarad istine, prvenstveno, a ne raznoraznih tajkuna spremnih da plate po poznatom cjenovniku za ovu vrstu rabote.

Na redu je sada  vlast. Možda će i sačekuše zaposlene u Vijestima, čiji je zadatak bio da na društvenim mrežama napakuju po neku laž ili uvredu uglednicima, doći na red da neko sa njima iz pravosudnog sistema porazgovara? Prije vjerujem da još nije vrijeme stasalo za tako nešto.
Nima ću reći samo jednu riječ: bazdigovno. Oni će razumjeti što to znači.

Slavko Mandić