Muke po Jaonikiju i njegovim sljedbenicima

Podostroški premijer je odlučio da, u sadejstvu sa skupštinskim vrhovnikom, a pretpostaviti je u inat predśedniku Crne Gore, organizuje proslavu povodom 13. jula, najznačajnijeg istorijskog datuma naroda i narodnosti naše domovine. Pa neka ih, neka slave sopstveni kompleks, od kojega se nikada neće, niti mogu osloboditi.

Mene je istinski nasmijao program nakon dodjele 13.julske nagrade. Pa i sama dodjela. Skromno, kako to samo skromna matrica razvojne umne mogućnosti može da zamisli i realizuje istovremeno, tekla je proslava u podgoričkom Muzičkom centru. Otprilike, vrnu nam dvojac bez kormilara, (jer je kolmilar bio u Sarajevu pokušavajući besuspješno da se izbori za govor u Potočarima, bezobrazno se namećući), sliku pedesetih godina prošlog vijeka. Valjda po onoj narodnoj,
“Viđela žaba đe se konji kuju, pa i ona digla nogu“, naručilac ambijenta je razumio da će, što je scena crvenija, on ličiti na antifašistu prvoga reda. U tu svrhu (zlo)upotrijebljen je orkestar Vojske Crne Gore i ”D-mol” pop hor koji su, izvođenjem partizanske himne „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne“naježili i potonjeg antifašistu, ako ga je uopšte bilo u sali podgoričkog Centra.

Ali, tu nije kraj. Možda će biti početak kraja organizatorima ovoga što se desilo, ako se opet tuđa crkva bude pitala, kao i onda kada je pod Ostrog sastavljala današnju vladu. Jer, servirana partizanska himna kleriku u mantiji, kod kojega je velika samo brada, promoteru četničke ideologije u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i ljubitelju svih negatora Crne Gore i svega što ima dodirne tačke sa Crnogorcima i našom državom, ozbiljna je uvreda.

Naježio se Mićović, mrka pogleda gledajući izvođače. Rado bi im on zamrčio, jer to od njega iska njegova ideologija, ali još nije prilika, tješio se  našljednik trona onoga koji se preselio u neki drugi svijet, autora ovoga što nam razara utrobu i ne dozvoljava razumu da zaustavi naum o potonjim URAMA.

Dvojac, doskoro izraženo klerikalno-četničke provinijencije, a od juče zaljubljenik partizanskih koračnica, pozvao je za taj sveti crnogorski dan vjerske poglavare koji stoluju u CG. Sve osim mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve, domicilne crkve koju je, služeći se bezakonjem i lažima, ukinuo kralj Aleksandar 1920. godine kako bi od nje, Cetinjske mitropolije  i jos jedne, Karlovačke patrijaršije napravio srpsku, koje nije bilo. Uzelo je crnogorsko unuče prvo državu Crnu Goru, ognjem i mačem, prolivajući krv onih koji su njegovoj vojsci činili odstupnicu dok su pred Austrougarskom bježali prema  Albaniji. Bio je to, kako su hroničari bilježili, jedan od najsvjetlijih primjera žrtvovanja u istoriji ratovanja. Crnogorci nijesu znali za podlost „braće“, koja je imala zadatak da uništi crnogorsku vojsku. Izginuli su zbog pogani, ali je njihovo junaštvo ostalo zapamćeno i zabilježeno za vjekove i pokoljenja koja su se napajala na njihovim izvorima slave.
Dvije godine potom Aleksandar je, pred očima licemjerne Evrope koja je odćutala jedan od najvećih genocida 20-tog vijeka nad zemljom saveznicom, koristeći svoju armadu naoružanu do zuba, trijebio Crnogorce đe god je stigao. Njegovi zlikovci nijesu imali milosti ni prema ženama, đeci i starcima. Podizan na Cetinju, unuk kralja Nikole, kralj Srbije a potom i Jugoslavije, bio je zlikovac. Nema drugog imena za onoga ko se tako sramno odnio prema onima uz koje je stasavao.

Crnogorci, nenaučeni na predaju, nastavili su da se bore za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Prvi su u Evropi zaždili plamen ustanka protiv silnog okupatora, pokazujući fašistima da im je zaludu rabota.

I opet taj 13. jul. Prvi je značajan i dogodio se 1878. godine, kada je na Berlinskom kongresu Crna Gora izborila nezavisnost, a drugi 1941. godine, kada je podignut veliki narodni antifašistički ustanak.

Sramno je što naručioci ove paralelne proslave nijesu pozvali mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve Mihaila. Ali, kad čeljade malo bolje promisli, nije mu ni bilo mjesta tamo. Bar ne u onim sekvencama kada se njihov vjerski ideolog, blijeda sjenka i neostvarena kopija prethodnika, preznojavala slušajući partizanske pjesme, one sa kojima su rasle i stasavale generacije. Mićović se zakleo da komunisti više nikad neće imati moć da vode Crnu Goru. Oštar, misleći valjda da je vlast u Crnoj Gori vlasništvo njegove crkve, ostao je nijem dok su ga milovale partizanske popijevke. Dok je možda ponavljao u sebi neki od slavnih refrena, pitao se, onako u čudu, zašto su komunisti popovima u svoje doba zabranili da mute i svađaju ovaj narod. Njihovi vrhovnicu su se saginjali i ljubili Titu ruku, kao što se danas saginje i ljubi njima premijer Crne Gore i njegove koalicione kolege.

Danas su oči svijeta uprte u Srebrenicu. Jedan dio delegacije, onaj koji predstavlja vlast u Crnoj Gori, pokazao je svu svoju licemjernost, govoreći o genocidu koji je počinila ideologija njihovih koalicionih partnera.

Ima li više srama i stida kod ovog naroda? Može li se više zacrvenjet ko iz redova takve družine?

Očigledno da nema i da ne može.

Slavko Mandić