Ljepota od koje nam se duhovnost i čovječnost iz sjećanja mogu vratiti

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.

Nije proljeće, ali jeste ljeto i noći u kojima se Boka Kotorska jednako njegoševski oslikava u mističnoj vodi zaliva koja čuva dostojanstveno tajne života vjekova i šalje nam poruku da trajemo u prostoru koji valja zaslužiti.

Nijesmo, to nam poručuje svakidašnjica u kojoj nastojimo da udaramo jedni na druge što žešće, da se intelektualno sakatimo i ponižavamo tako i sebe i osnovnu smisao postojanja.

A dovoljno je zagledati se u vasionske dubine mora i neba, sa bilo koje ponte i bilo kojeg mandraća duž Bokokotorskog zaliva pa da upijemo te magičeske zrake koje oplemene duhovnost toliko snažno da se pizma i zlo povuku pred najezdom ljepote i blaženosti koja život učini izvorno ljudskim.

Ako se zapitamo zašto iz ove plavetne ljepote ne crpimo inspiraciju za postojanje i bogastvo suživota u različitostima, nego se čemerom sladimo lijepeći se za zlokobna tumačenja onih čija je potrebe za mržnjom nadrasla čak i potrebu za životom, nećemo naći odgovor ako nijesmo sposobni da upijamo od vrijednosti bez prekida, svakoga časa i svakoga trena.

Zato izađimo svi na obalu Zaliva. Nagledajte se ljudski do mile volje. Zaspaćete mirno i začuditi se kad se probudite što vam komšija ne smeta više, što ga ne mrzite jer ne pripada vašem ubjeđenju, što ljubite njegove drugačije vjerske i političke osjećaje.

Tako je malo potrebno. Zato, zgrabimo to malo bez čekanja!

S.M.