Za ona dobra, stara vremena

Vremena se zbivaju. Pamtimo ih po mirisu, pjesmi, očima nekim u kojima se vazda ogleda vedro vrijeme.

Iz kojih blista komadić ljubavi i nostalgije kao mali svitac noćnog puta.

U vrijeme moje i mladosti moje generacije po Preveru: Bila su dobra mlada vremena u kojima su rijeke bile biste. More čisto. Hljeb je bio dobar.

Godišnja doba padala kad im je doba. Ratovi zaboravljeni, a ljudi su se voljeli.

U to vrijeme Milena je ustajala rano jutrom u pola pet, sa rukama koje su mirisale na jabuke.

Na malom odmoru gimnazijskih dana u dva, tri glasa pjevali smo Sanjaj me, Sašu i Tonku.

Ključ smo odmah pronašli ispod otirača, a košulja plava bila bi skrivena poslije žurke da još miriše na prvi poljubac ispod kušina.

Lako su se pamtili izvanredni tekstovi poetski i note.

Rajko Dujmić sa Novim Fosilima znao je što je pjesmom htio, a nakon toga pjesma je takođe znala što će sama sa sobom. Ona je nadvisila svoga tvorca, a to je najviše što se umjetniku, muzičaru može desiti. Od toga nema više.

Rajko Dujmić je vjerovao u svoju pjesmu i njenu ulogu. Zato njegove note traju, a svaka je odmah propjevala.

Uz njih smo svi bili Za ples, a Rock me, osamdesetih, još odzvanja uz zvonarice i bafe, štikle “na šampitu”, prvi ruž za usne, malo mušća popularnog talijanskog “Čarli” parfema.

Rajko, Fosili, festivali i dobri, stari radio bili su “uvijek blizu” kao što su i sada.

Budi tu kad letim, budi tu dok padam, poruka je i hit  starih dobrih vremena koja bljeskom svjetlosti ostaše u oku moje i generacija koje su dolazile.

Zato će nam Rajko Dujmić uvijek biti blizu.

Dubravka Jovanović