Šarena jaja

Kad muka stisne, kad se preokrene svijet i kada su u svakodnevnom govoru najviše upotrijebljene i ponavljane riječi: korona, izolacija, infekcija, zaraza, pandemija, socijalna distanca, kao ovih dugih i pogubljenih dana, onda sve drugo gubi na značaju i doživljaju.

Preduskršnji su dani. Veliki petak i nikad tiša tišina.

Dan kada zvona ogluve i kada se pituravaju, maste ili farbaju jaja.

I dok među redove današnje štorije želim da udahnem od preduskršnje arije, stiže mi slika na mobilni koju mi prijatelj šalje. Na njoj uskršnja jaja sa maskama.

Tužne oči iscrtane, a preko usta maske uglavnom u zelenim kolurima. Znači pandemija i do uskršnjih jaja.

Nedugo zatim, još jedna sličica, uz zvono telefonske poruke koje je prenulo ovu tišinu.
Drugarica moja, na uskršnjem jajetu u raznim bojama je napisala: Ostani doma!

Bože, kratko ću, u pauzi od pisanja, pogledom do mlade krošnje koja je skupila mali orkestar vrabaca. Ta “vesela rulja smijeha, taj grumen života” što se  proljeću raduje.

Sloboda im “beskrajni plavi krug i u njemu zvijezda”.
Blago njima i njihovim vratolomijama bez distance, poluglasno rekoh.
Iz kuće otvorenog prozora, vratima od lovora, odlutala misao do mora.

Poštujem ordine i ne kročim vanka.
Ova tanka arija unosi latice procvalog mendula u kamaru.
Odlazim do biblioteke kućne i tražim davno napisanu „Uskršnju“ u knjizi “Iza koltrine”.

Veliki petak,vri voda od lukovice i mladih trava.
Djetelina sa četiri lista moli na kori uskršnjeg jaja za zdravlje i sreću…..

Jaje,simbolizuje novi život. Pucanje njegove kore Hristovo uskrsnuće.
Prvo, crveno, radost i vaskrsenje njegovo. Čuvarkuća se u narodu zbori za prvo opiturano, što se čuva do sljedećeg Uskrsa. Ovoga, doma, i ni do kuma,uz blagoslov jela u blagi dan. Da nam duša prospe kapi svete vodice i da se pomolimo za zdravlje, ljubav i za čovjeka.

Još malo pišem, a reski zvon sms na telefonu ponovo.

Piše mi prijatelj:Gledam Don Branka, sveca, filozofa, psihologa, Čovjeka! Završava kratko sa: Divan je dan. Odgovaram: prolazi bez nas.

Blaženstvo proljeća, ptica i jedro što mi promiče tu, na vodi nabujaloj do prozora u oku. Zelena se pomiješala sa mirisom sjete.

Ostanimo doma, moramo!

Bolest ne poznaje Uskrs, ona je svačija.
Živjeli, uz crveno vino i šareno jaje poslije ove tuge na Veliki petak.

Dubravka Jovanović