Kad se srednji prsti pobratime

Piše: Slavko Mandić

Vučić je  svom narodu, posebno studentima i učenicima, pokazao srednji prst, jasno i glasno artikulišući  namjeru da uvrijedi, ponizi, prostački saopšti svoje dalje namjere, a sve to slikajući sebe u zrcalu, dobro uplašenog za sudbinu  što će mu se dešavati u narednom periodu. Ne, ne, nemojte misliti da mislim, na najavljeni atentat, koji 14  godina na svojim medijima iz nepostojećeg vatrenog oružja upire u sebe srbijanski despot. A on se ne dešava, jer niko na njega niti želi niti hoće da troši fišek. Jer da je drugačije, ova priča odavno više ne bi postojala. I to je jasno svakome ko mrvu mozga ima.

Za to vrijeme on je „ubijao“ svijest slobodoumnja raznovrsnim represivnim mjerama, nečuvenim i sramnim pritiscima, lažima i prevarama. Pokušavajući na razne načine da śeme zla posije i u zemlje okruženja, sa posebnim akcentom na Crnu Goru.

Dakle, ne mislim na tu vrstu atentata, koju je Vučić izmislio hrabreći vlastiti strah, već na onaj čiji je politički pucanj na njega učinjen njegovom rukom. Samodržac s Andrićevog venca očigledno ima problema sa samim sobom, ali nije glup. Istina, ni previše pametan. Jer da jeste, ne bi činio ove gadosti i podlosti svome narodu. To je reakcija straha jer zna on dobro da će kad tad odgovarati za zločine koje je Srbiji učinio. Svjestan je da ne postoji način koji može da zaustavi mladost koja više ne želi da trpi i protiv koje, koliko god da nasrće, neći naći odgovor. Zato su ovo potonji trzaji gubitnika, o čemu najbolje svjedoči krvavi srednji prst koji mu je jedini stao u odbranu. Glumeći demokratu, ovaj oligarh organizuje kontra miting, kao očiglednu prijetnju studentima i učenicima njegove zemlje. I udario bi svim svojim prljavim metodama na njih jer, kako reče Crnogorac Njegoš: Strah čoeku često obraz kalja, da se ne boji žešćeg odgovora i konačnog kraha njega i njegove politike. Zato bi da izazove nerede, ako je neophodno i sa žrtvama, kako bi kao izgovor za odbranu ugrožene države, zaveo vanredno stanje i upotrijebio represivni aparat koji će se  odlučno suprotstaviti „teroristima“ studentima, učenicima, njihovim roditeljima i časnim profesorima, glumcima, doktorima, umjetnicima, piscima, sportistima i svim slobodoumnim građanima. To je cilj okupljanja u Jagodini. Ali studentski um je daleko iznad njegovog. Neće nasjesti i puštiće ga da izduva svoju potonju političku rapsodiju. Upravo to što čini je njegov atentat na samoga sebe. Na pomolu je političko nestajanje jednog bahatog autokrate primitivnih poriva, strahovladara koji ne preza da udari ni na mladost svoje zemlje. Na pokoljenja koja nastavljuju uspon đe smo mi stali sa poniranjem. Uspješnu i čistu, a ne prljavu i podlu. Zato je tiranin unaprijed izgubio.

Vučić idejom običnog primitivca i nevaspitanog silnika sa pokazivanjem srednjeg krvavog prsta slobodnoumnog dijela Srbije i njenoj raskošnoj mladosti, nije bio originalan. Preduhitrio ga je ovdašnji ideološki sljedbenik, čuvena nikšićka šubara, domaći srednjoprstaš Marko Kovačević, koji je pritom sasvim slučajni preśednik opštine u slobodarskom Nikšiću. On je jadan pokazao srednji prst uživo, na svečanoj sjednci  prilikom obilježavanja 13. godišnjice rada Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju i osoba sa invaliditetom, u trenutku  intoniranja crnogorske himne. I to je učinio kukavički, više sakriveno, kako mu i priliči, kako do njega stojeći slučajni preśednik države ne bi ništa primijetio. Ne zbog toga što bi ovome to mnogo smetalo, već zbog činjenice da je on ipak na čelu države, pa kakav je gođ.
Zanimljivo bi  bilo oslušnuti odnekud obostrane reakcije despota i njegovog uslužnika. Ovaj bi prvi bijesnio s kim ga upoređujem, a drugi bi mi na tome bio neizmjerno zahvalan. Može li od toga veću čast doživjet, oduševljeno bi se pitala Šubara? Da im se pobratime srednji prsti. Kud bi veće sreće. Organizovao po sred Nikšića promociju svojega srednjeg prsta i pozvao onaj krvavi iz Beograda da mu bude promoter. Pa i da pred kamerama nacionalnog javnog servisa uporede srednjake. Ne bi marilo. A i poslužilo bi pred predstojeće izbore u Nikšiću, ako ih uopšte bude.

Problem je što je teško vjerovati da autokrata u ovom času može doći. Ne daju mu studenti ni da u Davosu počine. Drže ga budnog. Teško diše. Uzdiše što ga mladost ne zarezuje. Ni njegove batinaše, ni nazadne naprednjake. Možda bi i krenuo za Nikšić, kako bi tamo sredio stanje, kao što je u Budvi, da danas ne mora u Jagodinu. Da ište od naroda koji je bio primoran da dođe, da mu kliče, a ne da mu, poput studenata, poručuju da se miče. Ali on je demokrata. Nešto poput ovih ovdšnjih nestašnih Demokrata, pa otud samovladareva poruka građanima da na njegov kontramiting,planiran u cilju podjela naroda jedne države, ne dolaze oni koji to ne žele. Sa njima će kasnije da se ispriča, a ko su ti neki para svjetovi neprijateljski skrojeni, zabilježeni su na spiskovima čiji je apsolutni vlasnik.

Skrivajuči od očiju javnosti spiskove u kojima jasno piše ko je za a ko protiv njega.
Despot je odavno pokazao svoje pravo lice. Šubara ga nikad nije imao.
Nikšićki simbol četnikoidnog koalicionog bezčašća  je Vućev poslušnik, poltron, vulgaroid,  primitivac i bezvrijedno štivo.

Pokorna diktatorova sluga i prodana duša, koja dalje od glibave brade i šubare sa kokardom ne može ni cenat.

Ovaj drugi je zlo i nepomenik vanserijski, śeme zla koje prijeti da se primi po brdovitom Balkanu.

Zato podržimo studente. Prvo ove naše, koji su pokazali hrabrost i odlučnost, a onda i one u gradovima Srbije, i u svim državama na zemaljskoj kugli. Jer, ko ne podrži studente taj ne umije gledati u budućnost. A nju za svu našu đecu, pa i za njihovu, mogu donijeti jedino mladi ljudi sa stavom ali bez mrlje i ostrašćenosti, korupcije, pljačke i svakodnevnog lopovluka.