Danas je Vaskrs, ili Uskrs, svejedno je. Danas slavimo Hristovo vaskrsenje. No, prije vaskrsenja dogodilo se raspeće, jer kao što znate: Voskresenja ne biva bez smrti. Isus Hrist je razapet u petak, koji znamo kao Veliki petak. A razapet je na brdu Golgota, kod Jerusalima. Osuđen je na raspeće jer je rulja izabrala. Rulja je birala razbojnika Varavu, i njemu poklonila život. Hrista osudila na smrt. Znate već tu priču, o Pontiju Pilatu, upravitelju Judeje, i njegovim rukama, koje pere od grijeha i Hristove krvi koja će se uskoro proliti na krstu?

Bio bi ovaj Vaskrs samo još jedan vjerski praznik, koji praznuju pravoslavni hrišćani. Kažem bio bi, ali u nekoj drugoj zemlji i pod nekim drugim okolnostima. U Crnoj Gori Vaskrs nije samo vjerski praznik, već prilika koju Beogradska patrijaršija nipošto ne propušta. Prilika da demonstriraju svu svoju moć. Moć, koja nije nadnaravna, niti je od Boga, jer ti vam s Bogom nemaju ništa. Moć manipulacije i upravljanja masom. Moć hipnoze neukih i očajnih. Moć prodavanja magle. E, takva moć otprilike.

Nije da nas nakon svega neki prizor može iznenaditi, ali nas ova naša pervertirana stvarnost i dalje zna pesnicom udariti u trbuh. Istisnuti nam vazduh i ostaviti nas u čudu. U čudu nad prizorom ljudi koji kleče pred popom Beogradske patrijaršije. Pred popom koji u crnogorskoj bogomolji u Kotoru nadmoćno gleda u pastvu koja kleči na podu, lišena i dostojanstva, i zdravog razuma. Znate, Biblija ne propisuje odsustvo pameti. Biblija ne propisuje poniženja. Ne, naprotiv. Ako ste je čitali onda znate da u toj knjizi piše: Ne stvaraj sebi idola, niti kakva lika, nemoj im se klanjati, niti im služiti! Da, baš tako piše na tablicama s Božijim zapovijestima. Onim tablicama koje je Mojsije donio sa Sinaja. Otkud klečanje u crnogorskim crkvama? Otkud metanije i idolopoklonstvo? Od koga su to vjerujući načinili idole? Od sveštenika Beogradske patrijaršije? Od sveštenika na privremenom radu u Crnoj Gori? Od istih onih sveštenika čiji su idoli osuđeni ratni zločinci, a sveci četnički koljači? Zar se pred takvima kleči?

Ako pitate vjerujućeg Srbina iz Crne Gore, reći će vam da je to tradicija. Jeste, tradicija duga cijele tri godine. Tradicija koja je počela litijaškom kontrarevolucijom. Tradicija koja je tradicija koliko i tzv. plivanje za krst časni. Nije lako sistematski indoktriniranom umu objasniti koliko je sve to pogrešno, i koliko sve to nema veze s Bogom. Pokušao je to Đura Jakšić 1877, u svojoj čuvenoj pjesmi Kaluđeri, ali čini se uzalud. Iako je pjesmu napisao jedan od najznačajnijih srpskih pjesnika, čiji je ključni segment opusa rodoljubiva lirika, te mu se nikako ne može zamjeriti na pomanjkanju patriotizma, ili mu se spočitati da je na platnom spisku iluminata i masona, ipak se stiče utisak da rulje više vjeruju popovima negoli pjesnicima. Sasvim očekivano Jakšić je zbog pjesme Kaluđeri proglašen za razvratnika i neznabošca, a njegova je bista uklonjena iz porte manastira Lipar! A zašto je ova pjesma toliko rasrdila srpsko sveštenstvo? (Gled’o sam vam metanije, kad varate Boga živa; gled’o sam vas, gde se pije, gde se jede i uživa / Sluš’o sam vas kad kunete svoje stado, svoje verne, i kad tajni prizovete, licemerni, licemerne! / Gled’o sam vas — ne da nisam, kad razbludom usplamtite; gled’o sam vas, ne da nisam, licemerni, upamtite!)

Nakon 150 godina od Jakšićeve poezije posvećene licemjerju i laži crnih mantija u Crnoj Gori svjedočimo brutalnoj travestiji vjere. Besmisao je na svom vrhuncu. Vjerujući kojima su usta puna Boga, a srca mržnje ištu lomaču za svakog ko nije dio čopora. Vatru za lomaču donose sveštenici, koji su upalili i vatre mržnje.

Sve ove slike koje smo mogli viđeti minulih tri godine neodoljivo podśećaju na kadrove iz Devete kapije Romana Polanskog. Čini se kao da se anestezirana masa klanja vragu, a ne Bogu. Ali, u zemlji u kojoj novoizabrani predśednik čestita Hristovo raspeće, teško da nas nešto može zaprepastiti . “Neka je sa srećom Golgota, i svi ti čavli u tijelu Hristovom”, reče Jakov Milatović svojim glasačima. “Amin”, odgovoriše glasači. “Srećna smrt, Isuse!”, vjerovatno opet Jakov. No, kao što rekosmo: Voskresenja ne biva bez smrti. Bez Golgote. Ako je Crna Gora danas raspeta u ludilu i mraku srednjeg vijeka, onda će i vaskrsnuti. Ali samo ako vjerujemo u njeno vaskrsenje. Ako učinimo sve što je u našoj moći da se ono dogodi.