Zulfu Ahmetoviću prvo mjesto u kategoriji kratka priča

Na svečanoj dodjeli nagrada i priznanja sinoć je u Zatonu, u blizini Bijelog polja završen MEĐUNARODNI FESTIVAL KRATKE KNJIŽEVNE FORME.

Prvo mjesto u kategoriji kratka priča pripala je znamenitom Sarajliji Zulfu Ahmetoviću, čije priče upućuju na potrebu stalnog promišljanja koji to mi put biramo za generacije koje dolaze i što im ostavljamo iza nas. Topla ljudska riječ ovog stvaraoca iz dubine duše i želja da bude od pomoći svima kojima je odavno ga je svrstale u LJUDE od formata, što je danas najveći kapital. Kao što je kapital svima koji imaju priliku upoznati Zulfa druženje sa njim i njegovim sjajnim pričama.

Portal radio Skala ekskluzivno objavljje nagrađenu priču Zulfa Ahmetovića Dijete je roditelj čovjeka.

Dijete je roditelj čovjeka

Nakon odsluženja JNA, u junu 1991. godine upisao sam Pravni fakultet u Sarajevu. Sa majkom sam nakon toga pohodio, meni do tad nepoznate, rođake iz skugrićke porodice Nukić. Nekoliko Nukića ranije je otišlo u sarajevske firme i nakon desetak godina mukotrpnog rada i tvrde štednje zarađenog novca, kupivši komadić sarajevske šikare, uspravili kućerke u padinskim, perifernim dijelovima grada. Majka je zamolila bližnje rođake za skromni smještaj kako bih mogao pohađati studij. Kako je najteže sa svojima tako su i rođaci glatko odbili maminu molbu. Red je došao na oca da on potegne svoje rodbinske veze. Sjetio se dajdžične Alije Redžine koja je živila u Sarajevu, ostvario kontakt i za živo čudo, odmah, dobio odobrenje da mogu kod nje stanovati.

Iako joj je otac Redžo branio, 1970. godine se udala za ljubav svog života, očevog tečića Hasiba Begića. Hasib je tvrdio da su se istinski voljeli te je imao osjećaj, kad hodi mahalskim puteljkom sa Alijom, kao da su neki princ i princeza kojima su komšije iz sela prostrle najljepšu cvjetnu serdžadu.

U taj vakat nije se vodilo računa o osjećajima mladenaca i njihovoj ljubavi. Alijini roditelji ljutili su se na njen izbor te odluku da se uda bez pitanja. Redžo je htio prepući od razdora koji mu je pravila očinska ljubav ka kćerci i tersluk da joj ne prekorači kućni prag. Alija je bila vrijedna, hitro završavala sve poslove na njivi, u kući i štali. Najžešća borba oko prava na Alijin život vodila se između njene majke Naze i svekrve joj Fatime. U vrijeme rođenja onoga što traga za Alijinim biografskim podacima i jednog mevluda u čelebskoj džamiji podno Oštrog Vrha desila se svađa Alijine majke Naze i svekrve Fatime koja će, sve su prilike, odrediti Alijin život ispunjen nepodnošljivom boli. Svekrva Fatima zaklela se: „Oćeraću je, dok je u mom nosu pare neće jesti moje pogače“.

Iako je bila u blaženom stanju, brzih dana Alija se morala vratiti svom ocu i majci. Bog sami zna šta je sve predeverala nekoliko mjeseci prije poroda. Za život tek rođenog sinčića, također, se nije pitala. Iz kojih razloga je dijete istog dana umrlo nije mi znano ali je to slika koja će Aliju proganjati dok je živa. Nakon gubitka djeteta, Alija se osjećala kao insan posve izlišan na ovom svijetu. Nikom više potrebna. Slomljena, obespravljenja, mlada žena iz koje je iscijeđen život tražila je samo bijeg bez povratka. Otišla je trbuhom za kruhom u Sarajevo. Sestra Razija pomogla joj je da se zaposli 1980 u UPI-evom restoranu.

Aliju Redžinu, njenog drugog supruga Mustafu Polju, upoznao sam tek u oktobru 1991 u sarajevskom naselju Briješće Brdo, u ulici Čikma 10 D, kada sam došao studirati, iznajmivši stan u prizemlju njihove porodične kuće. Bila je to tipična radnička kuća sklepana bespravno nabrzinu, vikendima, kako građevinska inspekcija ne bi je porušila. U početku su me primili kao neko dijete koje su dugo čekali da usvoje. Alija i Mustafa nisu imali djece. Bila je to i njihova i moja patnja. Nema šta nisu deverali, pokušavali kako bi im se začelo dijete, često davali uzorke na laboratoriju, nestrpljivo ih iščekivali, pa kad bi ih donosili kući po ko zna koji put očajavali, krivili ljekare za nalaze, patili sa nekim beznadežnim bolom. Mustafa je muški saburio ali Alija bi svaki put oplakivala kao da joj dušmani trgaju tek živorođeno dijete iz naručja. I onda bi osula paljbu da je za sve to Mustafa kriv ili joj je neko naturio sihre pa joj se neda.

Kako je vrijeme prolazilo sve je više i mene pogađala beznadežna patnja ovo dvoje mučenika koji su pokušali u svojim drugim brakovima naći radost života i sreću. U početku mog stanovanja stid me bilo kako me je Alija pazila, ugađajući mi u hrani. Kako je vrijeme odmicalo Alija je u svakoj svojoj raspravi, bolje rečeno svađi sa Mustafom, u kojoj nikad nije bila u pravu, željela da budem na njenoj strani iako sam se držao po strani ne želeći biti dio nečijeg života. Izlazio sam na sprat kod njih samo u vrijeme objeda. Ja sam od onih ljudi koji vjeruje da se samo upornim radom može postići uspjeh te sam tako dnevno i po deset sati učio jako zahtjevno gradivo. Sarajevski Pravni fakultet se smatrao u to vrijeme najboljim fakultetom u bivšoj Jugoslaviji. Rimsko pravo i granitno teška na ocjeni predmetna profesorica Vera Čučković bili su nepremostiva prepreka za većinu studenata na prvoj godini. Mojih desetak sati učenja dnevno bio je način kako doći do desetke. Ali kod Alije, kad joj nadođe, nisam mogao dobaciti ni do šestice: napadala bi me što nisam na njenoj strani u žestokim svađama sa Mustafom. Bog dragi mi je svjedok da sam ih podjednako respektovao i samo želio da imaju svoj mir i porodičnu harmoniju.

Nema tog hodže za kojega je Alija čula da mu nije išla da traži selameta kad je vidjela da od ljekara nema hajra. Kada joj je jedan hodža rekao da to dijete traži roditelje njen život se pretvorio u moru: svaku noć joj je to muško dijete dolazilo u san, sa izraslom kosicom, osmijehom. Trgao ju je taj san, kidao, uzimao i ono malo radosti koju bi rijetko osjetila. Nisam se navikao na njene mačke koje je držala u kući, hranila ih je posebnom hranom, razgovarala sa njima kao sa djecom, svoj nekakav mir nalazila je u njegovanju tih umiljatih životinja. Imala je nekakvu maničnu naviku da sakuplja odjeću i neke predmete za domaćinstvo koje bi nalazila odbačene u kontejnerima. Neke od prostorija u kući i avlija bili su prenatrpani sa stvarima koje nikom nisu trebale. Kao što nikom ništa trebati neće od onoga što je stekao na dunjaluku kad ga ponesu u tabutu.

Od Alije sam otišao 31. marta 1992. iznajmivši stan u ulici Urijan Dedina pored Jevrejskog groblja kod nekog stanodavca Šerifa. Uplatio mjesec unaprijed, prenoćio dvije noći, 2. aprila krenuo na Bajram u Cersku i više se nisam vratio jer su od tada putevi presječeni od agresora. Iako u Sarajevu živim od 1998 nikada nisam ni pomislio da odem do Šerifa da vidim šta mi je sa osobnih stvari koje su ostale. Halal bile onome kome su zatrebale u ratu.

Nakon ratnih granatiranja trebalo je renovirati Alijinu i Mustafinu kuću. 1997 posao su prihvatili majstori, moje komšije. Kada su renovirali krov, vele da su na tavanu našli veliko gnijezdo Alijinih mačaka, skladište hrane, najviše salame raznih proizvođača. Ali su za tih nekoliko dana bili svjedoci, onoga što i ja prije šest godina, svađe Alijine sa komšijama gdje je često policija zavodila javni red i mir. Komšije nisu podnosile čopor Alijinih mačaka koje su često se izražavale kao raskalašeni i raštimani orkestar.

Prije desetak godina Alija i Mustafa su shvatili da više ne mogu zajedno živjeti nakon što ih je borba za dijete iscijedila kao krpu. Rastavili su se. Slijedila je njena uzaludna borba za ostvari pola nasljedstva, tužila ga na sudu, preskupo plaćala advokate ali fajde nije bilo. Iz kojeg je razloga Mustafa prije na dvije godine nego što će ga u tabutu ponijeti potpisao testament o doživotnom izdržavanju nekakvim prelivodama Alikadićima iz Semizovca nije mi poznato ali su poslije tog Avazove crne hronike često bile ispunjene žestokom svađom i tučom Alije i uzurpatora Mustafine imovine Alikadića. Sudila se Alija s njima, pozivala i majstore Husu, Omera i Ramu da joj budu svjedoci ali fajde nije bilo. Alikadići su je istjerali iz kuće, rastavili od njenih mačaka i ugasili nadu za pravom na dio imovine.

Od tada je bila u podstanarstvu, povlačila se ko zna gdje. Tražili su je često članovi porodice iz Amerike, posebno sestra i zet, ali je ni policijska patrola nije mogla pronaći. Alija se opasno razboljela te je zaglavila na Kliničkom centru. Nakon izlaska izgubio joj se svaki trag. Nije Alija mogla više podnijeti kako drugi imaju djecu a ona nema. To ju je smlatilo. Dotuklo. Bog sami zna kako je Alija gledala sretne ljude sa svojom djecom. Od tada je posve bila uronila u svoju bolest. Sklanjala se u nju kao u kakvu jazbinu. Nije htjela više nikakvo liječenje.

U gustim sarajevskim maglama sestra Zahida jedva ju je pronašla nakon nekoliko dana potrage. Našla ju je izbezumljenu u kartonskim kutijama na sarajevskoj pijaci Otoka. Tu je Alija našla utočište. Od nje preostala samo kost i koža, rođenu sestru više nije mogla prepoznati. To bježanje od svojih bio je jedan od načina da Alija kazni sebe. Da kazni krivca u sebi što joj se nije dao evlad. Iako je imala novca nije željela nikakav udoban stan. Više je voljela kartonsku kutiju. Bila je obučena u odijelo koje je negdje našla u smeću. Alija je jednostavno htjela da pati. Htjela je, ako je moguće, da pati više od majki koje su izgubile djecu u srebreničkoj klaonici. Sestra Zahida smjestila ju je u Starački dom u Hrasnici. Alija joj je samo ponavljala jednu rečenicu:

• Dijete je roditelj čovjeka. Dijete je roditelj čovjeka. Dijete je…

Prvog marta, za Dan nezavisnosti, saznao sam da je Alija pošla ka boljem svijetu. Tamo će je čekati njeno dijete koje joj je otrgnuto iz duše. Tamo gdje su cvijetne i mirisne staze, iste onakve kakve su se uščinile Hasibu kada je sa Alijom sretno hodio mahalskim puteljkom dok je ona u svojoj utrobi ponosno nosila njihovog sina.

Festival svakoga ljeta organizuju Nevladina organizacija 21. maj, kao i NVO i internet portal Odgovor, na čijem čelu je Gordan K. Čampar, književnik i selektor festivala.